Jutros oko 7h desio se Zimski solsticij, trenutak ili dan kada je ovaj dio Zemlje gdje mi živimo – najtamniji.

Zemlja se od toga trenutka počinje naginjati u suprotnu stranu nego je to činila od lipnja ove godine. Sunce nam se po ko zna koji puta opet vraća i možda mu se u današnjoj modernoj civilizaciji kada imamo električnu rasvjetu, centralno grijanje, solarije i klima uređaje toliko i ne radujemo kao naši preci, koji su sa strahom i poštovanjem promatrali ovu prirodnu pojavu. Možda je zadnje ledeno doba, koje je još prisutno u našim genima i njime oblikovanom krajoliku, u kojem živimo najveći podsjetnik na ono što se može desiti ako bi ova prirodna pojava kasnila. Osobno ne volim zimu, a time što sam triatlonac sam još dodatno pojačao moju odbojnost na hladnoću i bjelinu. Imam dosta razloga da pozdravim suncostaj, koji se drži kao početak obećanja svijetla i proljeća. U mnogim kulturama ovaj se dan slavi(o) kao ponovno rođenje, odnosno povratak boga.
Bilo kako bilo strpljivo čekam da se opet zagrijemo i svoj prvi proljetni triatlon:)