Tko je najbolji hrvatski triatlonac? Tko je najveća legenda? Profesionalizam bi mogao razriješiti dilemu..

Iz studija HTV-a, jedan je hrvatski triatlonac komentirao triatlon na Olimpijskim igrama u Pekingu. Iako nisam gledao taj razgovor, vjerujem kako je ovo dobra promocija triatlona u Hrvatskoj. Ovih dana mi prijatelji, poznanici i poslovni partneri često postavljaju pitanje tko je taj, koji je predstavljen kao najbolji hrvatski triatlonac. Kako ne bih morao svakome odgovarati posebno, ponavljati se (a ovo nije prvi puta o toj temi), odlučio sam na svojem blogu izreći moje mišljenje.

Osoba sa televizije je g.Zvonko Čubrić, donedavno moj klupski kolega i kolega iz reprezentacije.
Odmah ću se ograditi od bilo koje debate, koja bi krenula putevima usporedbe moje sportske karijere i sportskih rezultata sa njegovima. Zvonko je jedan kraći dio svog života posvetio triatlonu i postigao zapažene rezultate u olimpijskom triatlonu (1,5-40-10), koji su ga umalo kvalificirali za Olimpijske Igre ove godine, gdje bi nastupio u finalu. Iako smo skupa 2004. krenuli skupljati bodove za OI, ja sam 2006 g. odustao od toga plana i otada se nalazimo na različitom putu, imamo drugačije trenere, sportski klub i općenito interese. Moj put se od kratkog triatlona vinuo u natjecanje Ironman serije, dok je Zvonko do ove godine ostao kao natjecatelj u Svjetskom kupu u olimpijskom triatlonu. Obojica imamo zapažene međunarodne i nacionalne rezultate u triatlonu, držimo nacionalne rekorde. Dijeli nas tek iskustvo i godine, koje idu meni u prilog .

Zvonko nikada za sebe nije rekao da je najbolji triatlonac, jer je svjestan da triatlon u Hrvatskoj nije samo Svjetski kup, na kojem je on danas najviše (ako ne i jedini) rangirani HR triatlonac, već su tu i drugi oblici triatlona, koji doduše nemaju olimpijsku formu, ali su u svijetu jednako cijenjeni i popularni. Triatlon je sport, koji poput atletike i plivanja ima mnogo disciplina i svaki je u nečemu najbolji. Iako Zvonko to tako nije javno rekao, vjerujem da tako misli.

Smatram da je dobro (da se teži tome) da svaki sport ima nekog nadmoćnog, “nepobjedivog” – legendu, koja savršeno promovira sport kao što je to bila osoba Lance Armstronga u biciklizmu. To je dobro za svaki sport, ali ga u svjetskome triatlonu (a kamoli u hrvatskom:)), nakon Mark Allena, Dave Scotta i Simon Lessinga, nema već skoro deceniju. Složili se vi ili ne, triatlon, uz iznimku poput uspjeha da je postao Olimpijski sport i nekih utrka, koje su zasebno doživjele veliki uspon, u svijetu stagnira glede organizacije, medijske popraćenosti i nagradnoga fonda. Za to su najodgovorniji natjecatelji sami, ali i organizatori utrka, koji ne znaju prezentirati sebe i naš sport.

Vjerujem da bi poboljšavanje situacije moglo nastupit profesionalizacijom našega sporta, osnivanjem profesionalnih klubova, čiji bi profesionalni natjecatelji potom utjecali na ponašanje i razmišljanje mladih naraštaja (triatlonskih škola, kampova, amaterskih triatlonskih udruga i slično). Tada bi osobni odabir svakoga, da li će krenut u triatlon kao profesionalni sportaš ili će se nastaviti baviti kao rekreativac, bio znatno olakšan. Vrhunski sportski rezultati su samo jedan pokazatelj na tome putu, a neki ljudi cijeli vrhunski sport neopravdano svode samo na rezultat. Kad pročitam negativne kritike na račun sportaša, koje se ovih dana pišu o nekim hrvatskim sportašima (“neuspjeh” na OI), još jasnije ostajem pri svojem stavu da mediji imaju sportaše kao za neke marionete u rukama nacionalnih saveza, motiviranih nacionalnim interesima.

Ja se posljednjih godine uvelike trudim promovirati sebe kao triatlonca, a potom i triatlon kao sport. Mnoge sam inspirirao takvim radom, kroz promociju sebe i sponzora u medijima, kao što sam i stekao pažnju “ljubomornih” pojedinaca, koji će uvijek pronaći nedostatke i pogreške (kojih hvala Bogu uvijek i ima tamo gdje se radi).

Još ne tako davno, mene su oslovljavali sa istim “izmišljenim” titulama. Djelomično je to bilo zbog mojih uspjeha u Svjetskom kupu (19. i 23. mjesto) i lokalnim utrkama, poput europskih Prestige kupova, na kojima sam postizao i plasman u TOP 5, ali većinom je to bilo iz neznanja i neprofesionalizma. Nikada ne treba zaboraviti na činjenicu da sam na svom prvom Svjetskom kupu (2003.g) dobio i tada aktualnog svjetskog prvaka u toj disciplini. Priznajem da mi “tituliranje” onih dana i nije nešto smetalo, budući još nisam imao kompletnu sliku vrhunskoga sporta i moja je sportska karijera ovisila izričito samo o strategiji i organizaciji institucija pod okriljem Hrvatskog Olimpijskog Odbora, te sam na njihove postupke i načine gledao kao na osobni uspjeh.

Danas mi je jasno da postoje ljudi unutar Hrvatskog Olimpijskog Odbora, koji više drže do svoje fotelje nego do sportaša, koji su ih tamo postavili, no oni ne čine većinu te organizacije, koja u globalu pomaže hrvatske sportaše.

Moje titule su se sa vremenom mijenjale iz najboljeg u ponajbolji (što je bilo mnogo realnije), iz legende u najtrofejnijeg, iz najboljeg Ironmana u medijski najzastupljenijeg triatlonca. Vjerujete mi da mi takve titule nikada nisu pretjerano značile, sve bi ih skupa mijenjao za samo malo onog iskrenog poštovanja prema mojem radu i djelu, a koje sam osjetio od određenih osoba u hrvatskom i svjetskome triatlonu.

Za mene nikada Gordan Kožulj nije bio najbolji HR plivač, ali to nikada nije umanjivalo njegov uspjeh u mojim očima. Oduvijek sam sumnjao u takva vrednovanja, koja su išla samo u prilog onima koji su oko uspješnog sportaša izvlačili novac i za svoj džep. Baš sam naveo sportaša, koji je uvelike pomogao u profesionalizaciji hrvatskoga plivanje i pokazao koliko je uspjeh u sportu vezan za vlastitu promociju .

Blanka Vlašić je odlična, neponovljiva, ali dajmo biti realni kad razmišljamo da li je ona najbolja hrvatska atletičarka. Skakačica u vis zasigurno jeste.

Zvonko Čubrić, koji se ove godine povlači iz vrhunskoga sporta zasigurno zna za moja razmišljanja, kao i to da mediji često govore ono što mi sportaši ne bi željeli, čak i kad misle da nam ugađaju i laskaju. Veliki sportaši se i po tome prepoznaju, ali i po tome da u neorganiziranom sistemu sami znaju poredati stvari u red, koliko je to potrebno da uspiju. Mislim da Zvonko jest veliki, ali da nije usvojio ostale stvari, koje su bitne u životu svakog profesionalnog sportaša. Možda nije imao potrebe. Ne znam, nadam se samo da ću jednog dana napraviti sa njim intervju za svoj blog kako bih sa vama podijelio neke tajne .

I sada kada se ja natječem u svjetskoj seriji Ironmana, kojega smatram legalnim oblikom triatlona, vrlo je pozitivna činjenica da smo u Svjetskom kupu triatlona imali natjecatelja, koji nas je mogao dostojno zastupati. Kamo sreće da se pojavi netko treći da ne ostanem opet sam, da me iznenadi već na idućoj tekmi i da mi kaže” Ej Dejane, uza svo poštovanje došao sam ovdje da te pobijedim ”

I kad se rasprave o tome:tko je najbolji hrvatski triatlonac utišaju, možda će se jasnije čuti zov profesionalizma za kojim, poput suhe krpe za vodom, žudi i hrvatski triatlon.

Svaka sila za svoja vremena; tako je rekao i jedan od legendi hrvatskog triatlona – Marijan Pedišić, kojega sada nažalost “nenamjerno” tituliraju na način kako on to, vjerujem, ne bi želio.

Do starta Ironmana u Klagenfurtu ostalo je još 5 dana. Na što ja obraćam pažnju tih dana?

Zadnje dugo trčanje sam napravio 14 dana ranije u duljini od 29km (2h trčanja). Zadnji duži bicikl je bio od 130km i napravio sam ga 8 dana uoči natjecanja.

Četiri dana, počevši od nedjelje, ću napraviti odmor sa samo malo aktivnosti poput vrlo laganog bicikla, laganog mješovitog plivanja i jogginga od oko 15min ujutro.

Najvažniji zadatak ovih dana je uhvatiti što više odmora i mira kako bih potpuno relaksirao svoje mišiće. Koncentracija na ono što me očekuje je drugi najvažniji zadatak, koji sam sebi postavio za ovaj tjedan. Loši osjećaji poput usporenosti, koji se tih dana javljaju u tijelu su normalna pojava, koju svaki puta moram proći.

Nakon ovoga seta od 4 dana odmora slijedi u cetvrtak i petak ponešto treninga do oko 3h, sa umjereno intenzivnim impulsom. Sve ove posljednje treninge ću napraviti ranije ujutro, kako bih ostatak dana imao za odmor i hranjenje.

Dan uoči tekme (subota) ću odmoriti. Ovaj dan, uoči starta utrke, je oduvijek bio predmet debate među triatloncima; da li je bolje napraviti nešto impulsivnog treninga ili potpuno odmoriti, a taj impuls napraviti dva dana uoči tekme. Na kratkim trkama u triatlonu (do 2h), vjerojatno je bolje zadnji dan trenirati, ali za Ironman je vrlo vjerojatno svejedno, koju opciju odabrali. Mark Allen, višestruki pobjednik Ironmana nikada nije trenirao zadnji dan i smatrao je da mu to donosi beneficiju. Sa druge strane, većina natjecatelja trenira zadnji dan, a netko od njih bi mogao reci Marku “Eh, Allen…da si trenirao zadnji dan, mogao si imati i više pobjeda na Ironmanima .

Ono što je mnogo bitnije od ovoga detalja, glede izvedbe posljednjega dana uoči starta, je cijeli paket odmora. Neki triatlonci griješe što previše treniraju u posljednjem tjednu. Viđao sam mnoge sportaše, koji voze i do 100km bicikla tih dana i trče do 30km! Mnogi od tih atleta smanjuju svoju mogućnost da na dan utrke daju svoj maximum.

Smatram da se u posljednih 14 dana uoči Ironmana ne bi trebalo opterećivati ni sa tjelesnom težinom, jer mnogi povećanje tjelesne mase ili često samo i strah od povećanja u tim danima, smatraju opravdanjem za daljnji trening i gibanje. Tjelesna težina se zapravo neće bitno promijeniti do onog dana, kada započnemo sa povećanim unosom ugljikohidratne hrane, budući ćemo na sebe tada vezati mnogo vode, koja će povećati težinu i do 3 kg.

Neki zastupaju stajalište da povećani unos ugljikohidratne hrane ne pridonosi boljoj izdržljivosti. Ja zastupam stav da je ispravni Carbo Loading vrlo moćno sredstvo na putu ka brzom Ironmanu. Više o tome ovdje.

Zadnji dan (subotu) ću pažnju usmjeriti na vizualizaciju natjecanja, proučiti ću (konačno) startnu listu, otići ostaviti bicikl u tranziciju (ostavlja se dan ranije!) te dio hrane taj dan zamijeniti sa tekućim ugljikohidratima.

U nedjelju 13.07. ustajanje u 5h ujutro!

Jučer, na Jarunu, održan je cool party, gdje su, uz sve hrvatske Ironman triatlonce, bili pozvani i svi prijatelji i ljubitelji ovoga sporta.

Uz povećane temperature, mojih 3-5h treninga, koliko sada dnevno treniram, čini mi se ovih dana kao cijela vječnost.

Jučer sam, predvečer, kao treći trening trčao 40min u maksimirskoj šumi, kamo znam zaviriti u ovo doba godine. Svježina, koju ponekad zna pokloniti ova park šuma u Zagrebu, je jučer izostala, a pravo osvježenje je stiglo tek po sutonu, kada sam na Jarunu posjetio Ironman party, koji se održao u organizaciji Adventure-sport portala i moga prijatelja Nikole Borića.

Uistinu je bilo pravo osvježenje vidjeti moje stare prijatelje. Ne pamtim kada smo se zadnji put u ovom sastavu okupili. Nedostaju tu još neki ljudi no i ovako je bilo zanimljivo vidjeti osnivača legendarnog mljetskog triatlona Nikolu Borića rame uz najmlađeg pobjednika Zagreb-Open triatlona, Vrdoljaka Ivana (pobijedio je sa 19 godina!), koji stoji opet do Mirka Tišljara, višestrukog državnog prvaka i višegodišnjeg državnog reprezentativca.

Desno od mene je Keča Dalibor. Dalibor nikada nije uspio uhvatiti neku laskavu državnu titulu, ali je već više od 10 godina aktivan u triatlonu (s obzirom na situaciju u HR triatlonu, ovo smatram velikim uspjehom), a za 10-tak dana će napraviti i svoj prvi Ironman.

Vratio bi se na Ivana, koji danas radi kao pravnik i više se ne natječe u triatlonu. Iako danas neaktivan u triatlonu, ovaj 28 godišnji pravnik me jučer svojom pojavom podsjetio na moje početke u triatlonu.

Upravo je Ivan, uz Marijana Pedišića, prepoznao moj talenat i na počecima me usmjeravao u smjeru triatlona.

Da budem iskren, zapravo uopće nije započelo sa triatlonom, bila je to prije filozofija Ironmana, onog mita nastalog u 90-tim godinama, kroz natjecanje Mark Allena i Dave Scotta, a lokacija naših razgovora na tu temu je bilo skijalište u Austriji nedaleko Klagenfurta (dobar filmić za onoga tko još to nije vidio).

Siguran sam da Ivan i danas želi jednoga dana nastupiti na Ironmanu. Tko zna, pravo i Ironman u Hrvatskoj već i danas imaju mnogo podudarnosti, a Ivan je pored toga i (iako on to ne priznaje) talentiran za dugotrajnu izdržljivost.

Jučer su, uz mnoge hrvatske Ironman triatlonce (neki su bili i predstavljeni) došli i neki pojedinci (zakleti kratkoprugaši poput Gordana Petkovića, koji je svojim stavom i razmišljanjem ipak pružio podršku Ironman ideji i uopće ovakvom doprinosu za popularizaciju triatlona u Hrvatskoj (jer ne zaboravite Ironman je ponajprije triatlon, on je izvor!)

Na Ironman zabavi je naravno bilo još mnogo, mnogo meni dragih ljudi, koje ovom prilikom neću sve imenovati. Hvala na mnogim savjetima kako i na što obratiti pažnju u Klagenfurtu na Ironmanu.

Lijepo vas je bilo sve vidjeti i iako sam to jutro ustao u 5:30h, mislim da se isplatilo žrtvovati malo odmora na račun veselja i emotivnog punjenja.