Sezona natjecanja je počela.

Članovi mojeg triatlon tima koji sad broji nas 8 bilježe nove uspjehe. Ne znam da li ste primijetili da u timu sada imamo i kratkoprugaše, triatlonce, koji se natječu pod blagoslovom ITU-a, međunarodne triatlonske organizacije. Will Clarke je jedan od njih i pobijedio je nedavno britansko prvenstvo u Olimpijskom triatlonu, a Irac Gavin Noble je bio 6-ti sa malo zaostatka za pobjednikom. Irci su ponovo izgubili, a nije ni čudo kada je Will utrenirao zadnjih 10km trčanja u vremenu 30min i 39sekundi!! . Brze noge na trčanju ključ su uspjeha u ITU triatlonu, tako je uvijek bilo i tako će zauvijek biti, sve dok u ovoj disciplini postoji drafting na biciklu.

U Xterra triatlonu opet dobre vijesti.

Conrad Stoltz i Dan Hugo natjecali su na Midwest Cup Xterra triatlonu u SAD-u. Conrad je opet pobijedio, a Dan je bio 4-ti sa oko minutu zaostatka za Conradom. Ne znam kako Conrad podnosi sve ove pobjede, ali znam da ima triatlonaca u HR koji bi ga htjeli upoznati. Pišite mu preko njegovog bloga.

Na kraju i Ironman triatlon.

Fraser Cartmel je natjecao na Ironman 70.3 na Floridi. Nakon dobrog plivanja i bicikla morao je odustati na trčanju te je završio kao DNF. Povreda koju vuče Fraser opet se pokazala velikim nedostatkom u trećoj disciplini triatlona.

Triatlon prije svega predstavljaju ljudi, sportaši, koji svojim radom brišu granice naizgled podijeljenog svijeta u triatlonu.

Triatlon je atletsko nadmetanje, koje obuhvaća plivanje, biciklizam i trčanje u raznim distancama. Triatlonci posjeduju veliku količinu utrenirane izdržljivosti i naučenih tehničkih vještina, pomoću kojih sa što manjim utroškom energije prolaze zadanu dionicu.
Ovo je najčešća definicija našeg sporta i nas triatlonaca u medijima ukoliko zanemarimo triatlon kao način života i filozofiju.
Mnogi su novinari, sa kojima surađujem ili sam surađivao pomalo bili zbunjeni kada sam spominjao da se natječem u više distanca, koje trenutno ili izvorno pripadaju različitim svjetskim organizacijama u triatlonu. Danas je sportski svijet velikim dijelom informiran od strane međunarodne olimpijske organizacije, koja je svoju najveću popularnost dobila nakon II.Svjetskoga rata i sa kojom se, zbog neinformiranosti, poistovjećuju sva sportska događanja. I da sada ne ulazim u politiku i povijest želio bih naglasiti kako je triatlon svoju svjetsku popularnost upravo dobio radi svoje raznolikosti i načina razmišljanja sportskih entutzijasta, koji su to činili malo drukčije od ostalih.
Danas se većina triatlonskih događanja organizira po licencama i uz nadzor jedne od navedene organizacije:
Međunarodni triatlonski savez ( ITU)( ITU) organizira i rukovodi natjecanja u Svjetskome Kupu, koji obuhvaća natjecanja u Olimpijskom triatlonu (1500 metara plivanja, 40 kilometara bicikl, 10 kilometara trčanja). Zanimljivo je da je profesionalcima u Svjetskome Kupu dozvoljena vožnja u grupi (u zavjetrini), dok je na amaterskom nivou zabranjena. Kruna natjecanja u Olimpijskom triatlonu pod okriljem ITU-a, predstavljaju Svjetsko prvenstvo i Olimpijske Igre. ITU organizira i utrke na drugim distancama, kao na tzv. „sprint“ distanci (polovica olimpijske) te na dugim distancama koje su definirane kao dvostruka ili trostruka olimpijska. Međutim, ITU utrke na dugim distancama nemaju niti približno popularnost kao utrke na olimpijskim distancama ili Ironman utrke.
Svjetska triatlonska korporacija (WTC) vlasnik je licence i tradicionalni organizator „Ironman“ utrki (3,8 km plivanja, 180 km bicikla i 42,195 km trčanja). Utrke svjetske serije služe kao kvalifikacijske za Svjetsko prvenstvo, koje se svake godine održava u listopadu na Havajima. Ovo natjecanje ima tradiciju redovitog održavanja od 1978. godine, te je, uz natjecanje na olimpijskim igrama, najcjenjenije u ovom sportu.
WTC organizira i natjecanja u „Ironman 70.3“ seriji, pri čemu navedeni broj označava ukupnu duljinu utrke u miljama, što znači polovicu pune „Ironman“ distance. Posljednjih godina su navedena natjecanja u velikom usponu te je organizirana svjetska serija natjecanja, koja služe i kao kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo koje se organizira na Floridi, SAD u studenom svake godine.

Hvala Krešimiru Jurlinu koji me upozorio na neke greške koje sam napravio u prijevodu sa Engleskog jezika.

Po toj ljestvici odlazi 53 triatlonaca, a zadnji je Belgijanac Croes Peter sa 1200 bodova (71. mjesto ITU ljestvice).
Moj mlađi kolega Zvonko Čubrić, se sa 545 boda nalazi na 89. mjestu te u ovoj simulaciji nije dobio startno mjesto u Pekingu.
I kakav bi ja to bio kolega, kada bi ove vijesti servirao kao loše, poput onih koje sam nedavno pročitao u forumima i opaskama;
ovo gore samo su brojke ispisane u ispraznim tabelama, na kojima su više od 200 svjetskih triatlonaca (što aktivnih, a što neaktivnih u Svjetskome kupu).

Čubrićevih 545 boda za Hrvatsku od velike je važnosti i hvale vrijedni, unatoč velikim financijskim izdacima, koje HTS mora snositi, jer je naš strateški cilj – Olimpijske Igre.

Svjetski kup u triatlonu je vrlo nezgodna stvar za male nacije, a posebno za tranzicijske zemlje poput Slovenije i Hrvatske, u kojima je triatlon još uvelike nepoznati pojam te vlada sponzorska nezainteresiranost za ovaj prekrasan sport.

2003. godine sam prvi puta dobio bodove na Svjetskome kupu te bio prvi Hrvat, koji je krenuo u misiju skupljanja bodova, da bih se 2007. godine radikalno distancirao od istoga, budući mi nije odgovarala mentalno-financijska struktura Saveza, koji po meni nije puno napravio, u smislu da se veći dio novaca potrebnih za nas reprezentativce dobije od strane sponzora i donacija. Dokle god ovisimo isključivo o poreznim obveznicima preko Hrvatskog Olimpijskog Odbora neće biti dovoljno sredstava za provođenje natjecanja a kamoli za zapošljavanje novih kadrova. Takva situacija je plodna podloga za međusobna prepiranja sa nuspojavom odlaska “starih” natjecatelja.
Zanimljivo je da bi najjači reprezentativci trebali biti u godinama od 25-40 (najbolje godine za Olimpijski triatlon), a takvih uskoro možda i neće biti.

Čubriću ovu godinu ostaju još dva Svjetska kupa i iako se ne čujem sa njime vjerujem da će se dobro spremiti za završetak sezone i u posljednji trenutak okrenuti situaciju u korist svojega višegodišnjega sna – pontona u Pekingu 2008.

Čak i ako ne uspije, velik je korak napravljen u natjecateljskom smislu, kojeg će u budućnosti organizaciono HTS tek trebati dostići.

Vjerovao sam da se sa Hvara najbolje vide zvijezde, da su najbliže i da ih je najviše. Sada znam da postoji jedno mjesto, jedno jezero i jedan kamen sa kojeg se vidi još bolje, bliže i više.

Boračko jezero dio je Hercegovine i to onog najšumovitijeg i najprirodnijega njenog dijela.

Dolazak do tog prirodnog bisera iz betonizirane metropole Hrvata zahtijeva 6-satnu vožnju vrlo zahtijevnim cestama, koje nerijetko nalikuju lokalnim seoskim cestama, no čim se dokopate legendarnoga grada Jablanice ulazite u područje kanjona rijeke Neretve, koja će vas slijedite li ju uzvodno, dovesti do (kažu) najboljeg raftinga na području bivše Jugoslavije i mjesta održavanja gotovo jedinog međunarodnog triatlona u BiH.

Domaćini Boračkoga jezera su vrlo radišni i skromni ljudi, kojima je povijest puno toga naplatila, ali koji su unatoč svim nedaćama i stradanjima svojega kraja ostali izuzetno gostoprimljivi ljudi, od kojih bi susjedi Dalmatinci mogli samo dobroga naučiti.

Organizatoru, koji je od nedavno član ITU-a stoga nije bilo teško, po 4-ti put zaredom organizirati Kulin Ban triatlon, sa svim detaljima onog dobroga – lanjskog osim «slučajno» najvažnijeg – nagradnoga fonda, koji je za one sa postolja gotovo prepolovljen.

Hrvati smo se, unatoč spomenutom padu standarda odazvali na poziv BiH triatlon federacije i kao nikada do sada nastupili u jednom od najjačih sastava, koju možemo sastaviti – sve redom pored mene vrlo vrijedni triatlonci i triatlonke – Željka Šaban, Iva Tomić, Gordan Petković, Tomislav Ivandić, Ljubas Dejan….

I zauzeli prve dvije pozicije u obje konkurencije. U jačoj sam pobijedio odmah do klupskog kolege Petkovića, koji je slavio ispred natjecatelja iz Srbije, dok je u ženskoj konkurenciji Iva Tomić savladala našu prvakinju u toj disciplini Željku Šaban.

Na jezero su se toga popodneva spustili mnogi novinari i više državnih televizija iz BiH i Srbije, što nikoga nije začudilo budući smo dan ranije na proputovanju Bosnom mogli uočiti reklamnu jambo-plakat promociju ovoga događanja.
Bio je to lijep marketinški potez.

Iako je organizator učinio mnogo više nego to uradi Hrvat, interes javnosti je izostao te je publika bila malobrojna i slučajna, a natjecatelji su se odmah sutradan razišli – svaki svojem putem, od raftinga do triatlona u Supetru, od Zagreba do Beograda, od putevima NOB-a sa burekom i kajmakom u ustima do splitskog idućevikendskog europskog kupa u mislima.

Zadnjim pogledom na nebrojene prirodne resurse ovih planina uočih kako je šuma lagano počela mijenjati boju.
Rekli su mi kako to najprije učini Javor, potom dolazi Bukva pa Kesten.
Mir se polako vraća u dolinu.