Vrhunski je sport stavljen uz rame jednom Kvizu Miljunaša, sapunici Bračne vode i Severini a iz cijelog sistema već su izašli oni najveći poput Janice Kostelić.

Kako je moguće da trkača ili bicikistu ljudi iz okolice Šibenika ne doživljavaju kao nešto općeprihvaćeno nego baš suprotno, u njima izaziva čuđenje, a nerijetko i sprdnju. Ova razmišljanja bi mogla biti moja reakcija na jednu, ne tako davnu izjavu bivšeg izbornika Hrvatskog Triatlon Saveza, kojom ta osoba vrhunskom sportu namjenjuje jedinu i najvažniju zadaću – produkciju vrhunskih rezultata.

ŠIBENIK I TRČANJE

Odlučio sam produljiti svoje pripreme u ovom dijelu Dalmacije. Šibenik i njegova okolica su prekrasna mjesta za pripreme sportaša iako imaju jedan nedostatak – nepostojanje atletske staze. S obzirom da do nedavno Šibenik nije imao ni gradski zatvoreni bazen, ne čudi činjenica da još nemaju ni poligon za trčanje. Poimanje trčanja, atletike pa i sporta uopće u Šibenskom je kraju poprilično u zaostajanju za sjevernim dijelom Hrvatske, Primorjem i Istrom. Po nekim mojim optimističnim zapažanjima kaskaju 10 godina. Kako je to moguće kada smo mi marljivi hrvatski sportaši producirali toliko vrhunskih rezultata i pokazali kako sport može biti i sastavni dio ljudskoga života. Kako je moguće da trkača ili bicikistu ljudi iz okolice Šibenika ne doživljavaju kao nešto općeprihvaćeno nego baš suprotno, u njima izaziva čuđenje, a nerijetko i sprdnju.

KRIVAC

Tome je djelomično tako zato što Hrvatski sport uopće do sada nije izvršavao svoju osnovnu zadaću – promociju sportske kulture življenja u okviru svjetskih smjernica, a drugim dijelom su za to odgovorni mediji, koji sportaša prikazuju kao nešto izdvojeno od svakodnevnice i u ljudima bude navijačke strasti, kojima onda ti isti poistovjećuju sport i gibanje. Na pitanje «voliš li sport» prosječan odgovor bi u Hrvatskoj mogao započeti tipa «da, redovito pratim nogomet, vaterpolo….».

ZAJEDNIČKA ODGOVORNOST

Odgovornost je i na profesionalnim sportašima, koji su i sami postali pomalo gluhi na hrvatsku situaciju i misle samo na sebe i svoju promociju, odnosno kako u simbiozi sa medijima okrenuti novac i moć. Sumnjam da će sportaš, koji ode u politiku, na način da ga stranka iskorištava za promociju svojeg programa ili njegov nastup u reality show-ovima ikako pridonijeti sportskom osvještavanju naše nacije.

OPTIMIZAM

Zašto trčite, pitanje je zasad u Dalmaciji lišeno smisla no dolazi vrijeme kada ćemo više Dalmatinaca vidjeti kako trče svojim gradom, svojim rivama i otočnim cestama. Ljudi će uskoro shvatiti da poput bijede i bolesti, i dosada ubija život. Većina je Hrvata srozana na privjesak strojeva (tu spada i kompjuter) i uredski namještaj. I ta se pustoš, kako je govorio akademik Rudi Supek, šopa masovnim zabavama, kakve ta globalizacija neumorno nudi estradom, vrhunskim sportom, krimićima i pornografijom, da blokira ozbiljno razmišljanje i otpor. Lijepo je Vrhunski sport stavljen uz rame jednom Kvizu Miljunaša, sapunici Bračne vode i Severini. Svi smo svjesni da se ovdje ponajmanje osuđuju sami sportaši, koliko sistem, koji ih na pogrešan način plasira javnosti.

SISTEM ZA ZABAVU

Kako mijenjati sistem? Uvijek će biti sportaša, koji jesu ili će postati marionete onih nadređenih, koji u ime potpaljivanja strasti, da ne kažem nacionalizma, preusmjeravaju velike novce od porezih obveznika prema gore u hierarhijskoj ljestvici Međunarodnog Olimpijskog odbora ili sličnih organizacija. Neću biti licemjeran, priznajem da sam i sam dio toga, ali pokušavam svojim radom u sportu nagovijestiti bolja vremena, jer sam uvidio da današnji sistem sporta u Hrvatskoj dugoročno nema perspektivu.

PRIMJER FORREST GUMP

Iz cijelog sistema već su izašli oni najveći poput Janice Kostelić, koja je nedavno na nacionalnoj televiziji, po tko zna koji put zamolila za mir i tišinu (čitaj toleranciju i nekoristoljublje) u njenom daljnjem životu, ne želeći uopće komentirati svoje odluke i ne popuštajući pod pritiscima medija, koji su uvučeni u cijeli taj sistem «masovne zabave». Pritisaka na Janicu da da ekskluzivni intervju nije uopće trebalo biti samo da su ljudi shvatili neke od dubokoumnih pouka, koje donosi toliko nagrađivani film Forrest Gump, koji se baš tih dana vrtio na televiziji. U tom filmu izmišljeni “čudak” prolazi koz život uopće ne mareći za mišljenja ovoga svijeta i u cijeloj transformaciji njegovih zanimanja od velikog vojnika i ribara stigao je i do onog najbizarnijeg u njegovom životu – trčanja. Možemo to posljednje trčanje smatrati vrhunskim sportom ili barem vrhunskom izvedbom, u kojem je osim više desetaka tisuća kilometara pretrčanog terena producirao i onaj najvažniji vrhunski rezultat – naveo je sugrađane da trče sa njim. Kad je, nakon 2 i nešto godine provedenih u trčanju, osjetio da nema više želje za trčanjem jednostavno je prestao trčati.

MARION JONES

Ovdje moram spomenuti i slučaj jedne od najuspješnijih svjetskih atletičarki Marion Jones, koji sa doping aferom zadaje jak udarac poljuljanom sistemu i, iz kojega će po mojim predviđanjima izaći kao pobjednik – donedavna Ikona ovakvoga Sporta, kojim se promiče masovna zabava postati će njegova antipropaganda.

OLIMPIZAM

Velika kulminacija (izbjegavam koristiti termin najveća) zbiva se u ovoj 2008. godini i zamotana je u Olimpijski ideal. Sportaši bi u Pekingu ovo ljeto trebali ujediniti sve ljude na zemlji i promicati humanistička načela, koja pak trebaju potisnuti nacionalnu, ideološku i vjersku isključivost. U jednoj današnjoj Kini? Jako zanimljiva tema za razmišljanje i njoj ću posvetiti jedan od mojih idućih postova.

KRATKI ZAKLJUČAK

Vratimo se hrvatskome sportu. Rijetki su, ali je sve više takvih u Hrvatskoj, koji uviđaju da rješenje naše dosade nije povećanje slobodnog vremena, u kojem onda najviše buljimo u TV ekrane i pratimo igre drugih, već u aktivaciji gdje budimo ljubav za glazbu, književnost, umjetnosti, zagonetke znanosti, sporta i šetnje po prirodi. Jedan od pokazatelja ovoga tihog, ali neminovno za naš opstanak nužnoga razvoja je broj građana, koji trče, plivaju i voze bicikl. Kako kaže moj prijatelj Dragan Janković, koji već godinama popularizira ove sportove kroz prvi specijalizirani časopis o trčanju: “Pokazatelj naše razvijenosti nije samo brutto nacionalni dohodak po stanovniku već i broj trkača nacionalnog zagrebačkog maratonu po glavi stanovnika”.