Pobjeda je uvijek slatka, pogotovo ako mi to uspije u ovako brzoj i kratkoj disciplini, u kojoj se okušam 1-2x godišnje.

slike ovdje

rezultati ovdje

Jučer sam se vratio u Zagreb nakon ugodnog vikend boravka u Slavoniji. Tamo sam nastupio na baranjskom triatlonu u disciplini sprint triatlona. Hladnija voda u jezeru, u kojem se plivalo 750m, učinila je noge bolnim na biciklu.

Uh, taj kraj 5. mjeseca, nakon one sparine u početku, ovo je nalik na jesen.

Nakon izlaska iz vode našao sam se u grupi sa Lukina Matijom i Milovan Matijom, sa kojim sam skupa radio kako bi zadržali prednost nad grupom, koja je bila koju minutu iza nas, a u kojoj je bio i Gordan Petković – prošlogodišnji pobjednik ovog triatlona. Na trčanje sam krenuo prvi, nakon najbrže izvedene tranzicije.

Dvoje konkurenata nisu dobro čuli upute sudaca te su na tranziciji gubili dragocjene sekunde. 5 km trčanja je bilo po potpuno ravnoj stazi i relativno brze noge su me dovele do pobjede. Drugoplasirani je bio Lukina, a Milovan je treću poziciju morao prepustiti Petkoviću, koji ga je stigao u drugoj polovini trčanja.

Jučer, na Jarunu, održan je cool party, gdje su, uz sve hrvatske Ironman triatlonce, bili pozvani i svi prijatelji i ljubitelji ovoga sporta.

Uz povećane temperature, mojih 3-5h treninga, koliko sada dnevno treniram, čini mi se ovih dana kao cijela vječnost.

Jučer sam, predvečer, kao treći trening trčao 40min u maksimirskoj šumi, kamo znam zaviriti u ovo doba godine. Svježina, koju ponekad zna pokloniti ova park šuma u Zagrebu, je jučer izostala, a pravo osvježenje je stiglo tek po sutonu, kada sam na Jarunu posjetio Ironman party, koji se održao u organizaciji Adventure-sport portala i moga prijatelja Nikole Borića.

Uistinu je bilo pravo osvježenje vidjeti moje stare prijatelje. Ne pamtim kada smo se zadnji put u ovom sastavu okupili. Nedostaju tu još neki ljudi no i ovako je bilo zanimljivo vidjeti osnivača legendarnog mljetskog triatlona Nikolu Borića rame uz najmlađeg pobjednika Zagreb-Open triatlona, Vrdoljaka Ivana (pobijedio je sa 19 godina!), koji stoji opet do Mirka Tišljara, višestrukog državnog prvaka i višegodišnjeg državnog reprezentativca.

Desno od mene je Keča Dalibor. Dalibor nikada nije uspio uhvatiti neku laskavu državnu titulu, ali je već više od 10 godina aktivan u triatlonu (s obzirom na situaciju u HR triatlonu, ovo smatram velikim uspjehom), a za 10-tak dana će napraviti i svoj prvi Ironman.

Vratio bi se na Ivana, koji danas radi kao pravnik i više se ne natječe u triatlonu. Iako danas neaktivan u triatlonu, ovaj 28 godišnji pravnik me jučer svojom pojavom podsjetio na moje početke u triatlonu.

Upravo je Ivan, uz Marijana Pedišića, prepoznao moj talenat i na počecima me usmjeravao u smjeru triatlona.

Da budem iskren, zapravo uopće nije započelo sa triatlonom, bila je to prije filozofija Ironmana, onog mita nastalog u 90-tim godinama, kroz natjecanje Mark Allena i Dave Scotta, a lokacija naših razgovora na tu temu je bilo skijalište u Austriji nedaleko Klagenfurta (dobar filmić za onoga tko još to nije vidio).

Siguran sam da Ivan i danas želi jednoga dana nastupiti na Ironmanu. Tko zna, pravo i Ironman u Hrvatskoj već i danas imaju mnogo podudarnosti, a Ivan je pored toga i (iako on to ne priznaje) talentiran za dugotrajnu izdržljivost.

Jučer su, uz mnoge hrvatske Ironman triatlonce (neki su bili i predstavljeni) došli i neki pojedinci (zakleti kratkoprugaši poput Gordana Petkovića, koji je svojim stavom i razmišljanjem ipak pružio podršku Ironman ideji i uopće ovakvom doprinosu za popularizaciju triatlona u Hrvatskoj (jer ne zaboravite Ironman je ponajprije triatlon, on je izvor!)

Na Ironman zabavi je naravno bilo još mnogo, mnogo meni dragih ljudi, koje ovom prilikom neću sve imenovati. Hvala na mnogim savjetima kako i na što obratiti pažnju u Klagenfurtu na Ironmanu.

Lijepo vas je bilo sve vidjeti i iako sam to jutro ustao u 5:30h, mislim da se isplatilo žrtvovati malo odmora na račun veselja i emotivnog punjenja.

Ostvario sam 10. mjesto na talijanskoj utrci sprint triatlona (0,7/19/6).

Protekli vikend sam nastupio na još jednoj trening trci u talijanskome mjestu Fumane, nedaleko grada Verone i jezera Lago di Garda, u čijem se okružju često organiziraju dobro posjećena triatlonska događanja u Italiji.

Ovaj je sprint triatlon od strane HTS-a izabran i kao prilika za konačni izbor reprezentacije kao i zadnji test uoči početka europske sezone natjecanja u triatlonu. Plivalo se 700m u 33m bazenu u grupama od po 8 ljudi u traci.

Brojeći okrete napravio sam krivi zbroj te sam 66m ranije istrčao iz bazena, kamo sam uredno bio vraćen od strane budnih sudaca, koji su pazili na takve situacije (zaista je zanimljivo kako su uspjeli paziti na toliko nas u vodi, kad se neki od nas nisu uspjeli koncentrirati čak niti na vlastito plivanje:)).

Našao sam se u maloj grupi na biciklu, gdje su se nalazili i ostali Hrvati poput Gordana Petkovića i Mateja Šporara, koji su vrlo dobro odvozili bicikl te smo sa puno muke i truda uspjeli uhvatiti grupu ispred nas i sa 40-te pozicije probiti se u prvih 15-tak.

Trčanje je bilo poprilično zahtjevno i brdovito i nije puno popravilo moju poziciju u ukupnom plasmanu te sam kao 10-ti, i kao takav najbolje plasirani Hrvat, prošao ciljnu crtu.

Iako je moj ukupni plasman mogao i trebao biti bolji, ovakvi rani nastupi su bitni za svakog triatlonca te moj dolazak iz Šibenika u Italiju nije bio uzaludan:). Nastupom na ovakvim natjecanjima ostvarujem prve visokointenzivne treninge na biciklu, što mi u ovom dijelu godine donosi puno beneficija uoči početka sezone. Teško da se sam mogu prisiliti na treningu da odvozim tih 8km brda, na način kako sam to napravio uz pomoć natjecatelja oko sebe.

Po završetku natjecanja sam odmah otputovao za Šibenik te nisam upoznat sa ostalim detaljima u utrci. Svakako lijepo natjecanje sa prvim ovogodišnjim nagovještajem vrućina u Italiji.

rezultati ovdje

Jučer sam pobijedio u rodnome gradu Zagrebu, na Jarunu, na Državnom prvenstvu u sprint duatlonu.

Bila je to prva trka, za koju sam službeno nastupio pod licencom svojega novoga matičnoga kluba u Hrvatskoj -Triatlon kluba Pule i moj prvi posjet Zagrebu nakon 4 mjeseca boravka u Šibeniku. Smrznuti i oblačni Jarun, kojega sam napustio početkom ove godine i gdje boravim i treniram u ljetnom periodu, dočekao me procvjetan i kišovit.

U Zagreb sam došao svakako po pobjedu, ali neki na startu to nisu shvaćali ozbiljno, jer sam zadnjih nekoliko godina namjerno prepuštao ovu titulu drugima zbog klupske taktike ili iz sličnih razloga.

Iako osobno smatram da u hrvatskom duatlonu, čak i kad sam, kao u ovom periodu, umoran od napornih dugih treninga, nemam konkurenciju, mnogi nisu vjerovali u moju pobjedu i to mi je bio dodatni poticaj za dolazak u Zagreb.

Gordan Petković, koji je postao viceprvak, je moj bivši klupski kolega i dobar je natjecatelj, čiji napredak i uspjehe poznajem i pratim od samoga početka. Svojim nastupom nisam želio smanjivati njegovu snagu u duatlonu i triatlonu već povećati njegove šanse da stasa kao dobar senior.

Kratki duatlon se, kao i triatlon, na ovakvoj neselektivnoj ravnoj biciklističkoj stazi svodi na zadnje trčanje i takav scenarij gotovo da je bio suđen i ovaj put.

Svakako će Gordan morati još ojačati ako bi u budućnosti želio pobjediti ovakvu utrku, ali i naučiti kontrolirati svoje emocije i adrenalin za vrijeme samoga natjecanja, a na selektivniju stazu i nove izazove nećemo morati dugo čekati, jer je već idući vikend izborna utrka za reprezentaciju u Italiji, koja obiluje brdima na biciklu i trčanju:).

Hvala svim navijačima i fanovima, koji su me bodrili pod kišobranima. Lijepo vas je bilo sve vidjeti, a dok ovo pišem čuju se iznova zvona šibenske katedrale.

Vjerovao sam da se sa Hvara najbolje vide zvijezde, da su najbliže i da ih je najviše. Sada znam da postoji jedno mjesto, jedno jezero i jedan kamen sa kojeg se vidi još bolje, bliže i više.

Boračko jezero dio je Hercegovine i to onog najšumovitijeg i najprirodnijega njenog dijela.

Dolazak do tog prirodnog bisera iz betonizirane metropole Hrvata zahtijeva 6-satnu vožnju vrlo zahtijevnim cestama, koje nerijetko nalikuju lokalnim seoskim cestama, no čim se dokopate legendarnoga grada Jablanice ulazite u područje kanjona rijeke Neretve, koja će vas slijedite li ju uzvodno, dovesti do (kažu) najboljeg raftinga na području bivše Jugoslavije i mjesta održavanja gotovo jedinog međunarodnog triatlona u BiH.

Domaćini Boračkoga jezera su vrlo radišni i skromni ljudi, kojima je povijest puno toga naplatila, ali koji su unatoč svim nedaćama i stradanjima svojega kraja ostali izuzetno gostoprimljivi ljudi, od kojih bi susjedi Dalmatinci mogli samo dobroga naučiti.

Organizatoru, koji je od nedavno član ITU-a stoga nije bilo teško, po 4-ti put zaredom organizirati Kulin Ban triatlon, sa svim detaljima onog dobroga – lanjskog osim «slučajno» najvažnijeg – nagradnoga fonda, koji je za one sa postolja gotovo prepolovljen.

Hrvati smo se, unatoč spomenutom padu standarda odazvali na poziv BiH triatlon federacije i kao nikada do sada nastupili u jednom od najjačih sastava, koju možemo sastaviti – sve redom pored mene vrlo vrijedni triatlonci i triatlonke – Željka Šaban, Iva Tomić, Gordan Petković, Tomislav Ivandić, Ljubas Dejan….

I zauzeli prve dvije pozicije u obje konkurencije. U jačoj sam pobijedio odmah do klupskog kolege Petkovića, koji je slavio ispred natjecatelja iz Srbije, dok je u ženskoj konkurenciji Iva Tomić savladala našu prvakinju u toj disciplini Željku Šaban.

Na jezero su se toga popodneva spustili mnogi novinari i više državnih televizija iz BiH i Srbije, što nikoga nije začudilo budući smo dan ranije na proputovanju Bosnom mogli uočiti reklamnu jambo-plakat promociju ovoga događanja.
Bio je to lijep marketinški potez.

Iako je organizator učinio mnogo više nego to uradi Hrvat, interes javnosti je izostao te je publika bila malobrojna i slučajna, a natjecatelji su se odmah sutradan razišli – svaki svojem putem, od raftinga do triatlona u Supetru, od Zagreba do Beograda, od putevima NOB-a sa burekom i kajmakom u ustima do splitskog idućevikendskog europskog kupa u mislima.

Zadnjim pogledom na nebrojene prirodne resurse ovih planina uočih kako je šuma lagano počela mijenjati boju.
Rekli su mi kako to najprije učini Javor, potom dolazi Bukva pa Kesten.
Mir se polako vraća u dolinu.