Zadnja trening utrka.

Krajem ovoga tjedna napuštam svoj bazni centar u Šibeniku i premještam se u svoj rodni grad Zagreb, odakle bi trebao moći brže i jednostavnije odlaziti na utrke diljem Europe i Svijeta. Nalazim se u periodu smanjenja volumena treninga kako bi se riješio akumuliranog zimskoga umora te postigao prvu planiranu formu krajem ovoga mjeseca.

Prije pretpremijere, koju predstavlja Ironman 70.3 u St Poltenu, još ću jednom isprobati noge na kratkim distancama u Italiji. 17.05 ću tako natjecati na međunarodnom olimpijskom triatlonu u talijanskome mjestu Kaldaro.

Kaldaro se nalazi u pokrajini Tirola, koji je Italija dobila od Austrije pobjedom u I. Svjetskome ratu. Danas je ovo dvojezično područje, pa se grad još prema germanskom naziva i Kaltern. Kaltern je vinogradarsko-voćarska regija na povijesnom putu iz Italije prema Centralnoj Europi. Ovo je najniži prirodni prolaz kroz Europske Alpe, idealan prirodni međuspoj Kontinenta i Mediterana.

Ovo je jedan od starijih triatlona u ovome dijelu Europe, sa 20 godina tradicije. Pliva se u neoprenu, u jezeru, vozi se oko toga jezera, a trči se pretežno neasfaltiranom stazom uokolo jezera sa jednim zanimljivim usponom. Ne poznajem triatlon, koji na trkačem dijelu staze ima strmiji dio od ovoga kroz vinograd u Caldaru.

Ovih je dana u Zagrebu potpisan ugovor između mene kao vrhunskog sportaša – triatlonca i Triatlon kluba Pule. Svojevrsni je to presedan u povijesti Hrvatskog triatlon Saveza. Kome odgovara ili kome je odgovarala situacija, u kome se ne znaju prava i obaveze? Možda isti odgovor leži i u pitanju zašto hrvatski triatlon klubovi uopće nemaju ili imaju jako oskudne sponzore.

Odmah po osnivačkoj skupštini Triatlon kluba Petar Zrinski, održanoj 1999. god. u istoimenom vojnom učilištu u Ilici, u Zagrebu, postao sam njihov član te sam za isti osvojio desetak državnih titula, od sprint duatlona, preko Olimpijskog triatlona do prvog hrvatskog prvaka u dugom triatlonu. (Bio sam vojnik u sportskoj jedinici, oformljenoj specijalno za potrebe II. Svjetskih vojnih Igara i kao takav sam mogao postati član novoosnvanog kluba Zrinski – možete me zamisliti u uniformi .

Tk Zrinski je mnogo činio za moj razvoj kao sportaša, ali i triatlona u Hrvatskoj uopće. Bio je prvi, koji je organizirao međunarodnu ETU trku u Zagrebu, prvi koji je baratao klupskim prostorijama na sportskim terenima Jaruna, prvi koji je slao svoje natjecatelje na pripreme u Istru, prvi koji je sufinancirao bicikle za svoje natjecatelje, prvi koji je u jednome klubu okupio najjaču seniorsku i juniorsku ekipu, koja već godinama vlada hrvatskom i slovenskom, ali rekao bih i austrijsko-talijanskom triatlonskom scenom. Zrinski je legitimni nasljednik onoga vojnoga kluba iz Tuđmanovskog perioda, kada su nam tenkovi paradirali Jarunom te je kao takav naslijedio nešto od infrastrukture i rekvizita za organizaciju triatlonskih natjecanja, koje je, kao što sam već rekao, upotrijebio u najboljoj namjeri promocije traitlona u Hrvata.. Zrinskom se ipak danas zamjera za mnoge nepravilnosti vezane za rad toga kluba, a prije svega za neravnopravan tretman u odnosu na ostale triatlon klubove u Zagrebu.

Budući već mjesecima, što zbog svoga izbivanja iz rodnoga grada, što zbog neslaganja sa ljudima iz uprave Kluba, osim po pismenoj proceduri ishođenja i dobivanja Ispisnice, nisam u izravnom kontaktu sa bivšim klubom, dobivam tek glasine oko poboljšavanja odnosa među klubovima u Zagrebu i to me veseli.

Ne zanima me politika i osim dobrih želja za rješavanje problema, neću dalje ulaziti iste. Ipak za one, koji nisu iz «iste kuće», odnosno ne poznaju triatlon, volio bih reći kako su triatlonski klubovi, unatoč problemima, ipak svjetla mjesta za treniranje i druženje. Na kraju, klubovi su tu radi vas građana, da osim licenciranih natjecatelja podrže i ljude željne rekreacije u plivanju, biciklu i trčanju. Mnogi su klubovi u tome uzorni u Hrvatskoj i ovaj tekst neka bude samo poticaj da se učlanite u jedan od njih.

Ovaj poduži post bio je neizbježan kako bih vas uvjerio o značaju moga transfera u za mene novi, ali jedan od najstarijih Hrvatskih klubova uopće – Triatlon klub Pula.

Svi će se složiti da će ovaj moj prijelaz, transfer, kako ga popularno zovu u velikim sportovima, imati značajnog utjecaja na preraspodjelu uspjeha i moći među triatlonskim klubovima u Hrvatskoj. Odmah mogu najaviti da imam apetite za najvećim i najboljim, do njih ću doći sportskim fer-plej načinom i, ako mi plan uspije, Zrinski više neće biti dominatan, a vjerojatno niti najbolji u seniorskoj konkurenciji. Uh, ovo zadnje baš zvuči ozbiljno.

Ja sam:”the one who is going to bring balance to the force”

Potpisivanje ugovora između Kluba i natjecatelja, čin je uobičajen u europskom civiliziranom svijetu i ima više deklarativnu namjenu, koja se može dobro iskoristiti za promociju kluba i natjecatelja, kao i obostranih sponzora. Proceduru takvoga legitimnog izjašnjavanja sam Hrvatskom triatlon savezu kao i Zrinskom predlagao još pet i više godina unazad. Nažalost u Zrinkom nikada nisu imali sluha za takvo nešto.

Dok neće biti više profesionalnog odnosa u triatlonskim klubovima, bar u onima, koji imaju natjecatelje željne osvajanja vrhunskih sportskih rezultata, biti će otežan nastanak novih vrhunskih triatlonaca, a i interes od sponzora bit će sveden tek na rijetke slučajeve i donacije.

I ovaj puta, ponosan sam što sam među prvima uočio ove zakonitosti, a još više što sam dio njih već i realizirao. Ako ja mogu, možete i vi.

Da li nekoga ovaj post podsjeća na naslov jedne od mojih filmskih ikona iz djetinjstva; na film Return of the Jedy ili samo mene?

Anakin:)

Nisam mogao, a da ne komentiram novije nastupe našeg ponajboljeg boksača Stipe Drviša. Za one koji još neznaju Stipe je još ljetos želio napraviti svoj prvi triatlon. Iz razgovora sa njme sam zaključio da u novije vrijeme više voli plivanje i bicikl nego boksanje.

Zapravo me na ovaj post motivirao najnoviji njegov meč, u kojem je branio svjetski WBA naslov, ishodom kojega su ga neki u medijima i na forumima popljuvali osuđujući bivšega prvaka da je kukavica, prevarant i ono najgore – izdajica.
Meč je izgledao potpuno defanzivno i svi smo bili “upozoreni” da je unaprijed Stipe u glavi imao scenarij, koji je i odradio. Da budem iskren, boks me uopće ne zanima i ovaj sam meč pogledao motiviran izjavom jedne moje bliske osobe, koja je primijetila da će Stipe u ovaj meč po prvi put u karijeri ući samo zbog NOVACA. Znate što to znači? Da je Stipe pobijedio, postao bi ikona, kojega bi kapitalističko-tržišno gospodarstvo trebalo štovati poput boga. A ja sam sretan što je izgubio i što uopće nije pokušavao, jer je time pokazao da ga samo novac ne može motivirati, bar ne za ovakve nivoe. Gospodo, koliko se to nama sviđalo ili ne – to je bila njegova borba i njegova odluka, koju ne treba osuđivati, već sasvim suprotno, poput mene pohvaliti! Svaka čast bivšem prvaku na iskrenosti.
Pa nismo više u komunizmu, gdje je sport mahao svojim vođama i podržavao sistem. Ako je danas općeprivaćeno da vrhunski sportaši mašu ovoj ili onoj stranci, onda je i Stipin scenarij u tome kontekstu samo podrška obiteljskom životu i nenasilju, a to je politička opcija, koja nema alternative.

Tvrtka Navigo sistem, zastupnik vodećeg svjetskog proizvođača uređaja za satelitsku navigaciju – američke tvrtke Garmin International, biti će moj novi sponzor.

Garmin proizvodi fitness GPS uređaje i sa svojim modelima Forerunner i Edge napravio je veliki iskorak u svijet sporta.
Model Forerunner 305, kojega upravo počinjem koristiti, je ove godine od prestižnog magazina Runner’s World dobio prvu nagradu za kategoriju najboljeg uređaja za trening.

Biciklistički model – Edge 305, već je u startu osvježio moj trening i jedva čekam da počnem koristiti njegovo satelitsko navođenje prilikom mojih dugih biciklističkih treninga u Istri – konačno više nema nepoznatih zaselaka i lutanja jednosmjernim cestama. Modeli su klasično opremljeni snimanjem brzine, udaljenosti i tempa, dok je najnoviji model Edge 705 opremljen, po meni najpotrebnijim alatom u analizi biciklističkoga treninga – Power metrom (uređajem, koji na monitoru registrira snagu u vatima).

Koliko je Garmin velika podrška u svijetu aerobnog sporta govori činjenica da je ove godine sponzorirao nekoliko maratonskih utrka, poput New York City Maratona (37,000 trkača) i prošli vikend održanoga – Las Vegas Maratona (25,000 trkača).
Garmin je proteklih godina uveliko prisutan i u svijetu triatlona. Sa Garminom npr. surađuje američka triatlon federacija, a svoje treninge uz pomoć Garmin uređaja izvode mnogi vrhunski sportaši poput ITU Svjetskog prvaka u triatlonu Tim Dona i Južnoafrikanca Dan Hugo - Xterra i multisport triatlonca, koji je samnom u NEKADA – endurance timu.

Pored splitskog Europskog kupa, mljetski je triatlon i ove godine zasigurno zaslužio da uđe u kategoriju najveće triatlonske manifestacije u Hrvatskoj.

Utrka je održana u standardnim dimenzijama u prošlogodišnoj verziji, u kojoj je plivanje bilo nenamjerno skraćeno za cca 150 m.
Pored legendarnih dva kruga bicikla, u ukupnoj dužini 80km i sa 20 kilometara trčanja u završnoj disciplini, čak ni ja nisam vjerovao da bi skraćeno plivanje toliko moglo promjeniti ukupni rezultat.
Evo kako je to izgledalo u mojoj utrci- apsolutna kategorija (ELITE):

Plivalo se u neoprenu 2 kruga sa izlazom iz vode nakon prvog. Na početku bicikla utrku je predviđeno poveo talijanski reprezenatativac u kratkome triatlonu Alberto Casadei, koji slovi za izvrsnog plivača i jakoga bicikistu te Nijemac
Moj zaostatak za vodećima je iznosio cca 90sekundi te mi je trebalo 10km da sustignem vodeći dvojac i preuzmem vodstvo. Nakon 30km sam se uspješno odvojio od skupine, koju je lovio i moj najveći ovogodišnji konkurent Cigana Massimo.

Cigana, bivši profi biciklist te prošlogodišnji drugoplasirani, je loši plivač no ove je godine iz vode izašao sa samo 2minute zaostatka zamnom. Kod svakoga okreta na biciklu sam osjećao njegovo prisustvo iako sam u prvom krugu bicikla čak uspio povećati prednost do oko 3minute.
Cesta je bila mokra i skliska kao nijedne godine do sada od kiše, koja je padala za vrijeme plivanja te smo gotovo svi vozili nekih 4-5min sporije ukupno vrijeme na biciklu.
U zadnjem krugu je Cigana osjetno ubrzao vožnju te sam na trčanje sišao sa 1minutu i 17sek prednosti, što je po mojm procjenama bilo dovoljno za još jednu pobjedu na Mljetu.

Na trčanju sam povećao prednost do 5km za još nekih 15sekundi, a zatim smo 5km trčali istim tempom, nakon kojega sam ja počeo padati u brzini sa 3:25/km na 3:37/km, dok je on zadržavao istu. Na okretu od 15km imao sam još samo 45sek prednosti.
Sada je počela prava drama, jer sam slutio da će se sve odigrati u posljednih pola kilometra (na 20-tom km).
Na ulasku u posljednji kilometar utrke, imao sam 17sek prednosti i već sam sebe vidio kao pobjednika, ali mi je nekako promaklo da postoje one legendarne stepenice, koje mogu pretvoriti kilometar u kilometar i pol.
Uh, sustigao me na vrhu stepenica te pojurio prema cilju. Dok sam gledao njega kako podiže trijumfalnu vrpcu u cilju vidio sam sebe 2004. kako na isti način i u istom veselju slavim ispred Australijanca Cannighama.
Pomislio sam kako je to sudbina koja me veže da pobjeđujem na Mljetu svaku parnu godinu i unatoč razočaranju ušao sam u cilj sa podignutim rukama, jer vrijeme na semaforu je iznosilo 4h:9min i nešto – vrijeme, kojem sam se ipak trebao pokloniti i koje je za više minuta brže od prošlogodišnjeg.

I sada da se vratimo na početak….eee, da je bilo onih 150m više na plivanju…možda tada nebi bilo toga rezultata na semaforu, ali bih ja završio sezonu sa još jednom pobjedom u sportskoj biografiji. Ako pak uzmete u obzir da je vjetar i mokra skliska cesta usporila vožnju za nekih 4min mislim da bi u prošlogodišnjim uvjetima ovaj rezultat mene i Massima odgovarao rezultatu, koji je upravo i postignut.

Dok ovo pišem nemam uvid u konačne rezultate, pa sam sva vremena pisao po sjećanju onih, koje sam dobivao kao informaciju za vrijeme natjecanja, no vjerujem kako sam vam time jasnije uspio približiti svoju utrku.

Hvala svim navijačima, dobrim željama i čestitkama, koje sam u velikom broju primio prije i poslije utrke.
Pohvala organizatoru i svim volonterima, osoblju Hotela i Hrvatskoj televiziji što su me kamerama hvatali na tim dugim nizbrdicama.

Lijepu jesen svima.

Web informacija više zasad i na sportnet.hr ovdje

rezultati ovdje

Na poziv i uz podršku organizatora utrke ovu subotu 01.09.2007. nastupiti ću na međunarodnom triatlonu u disciplini 2km plivanja, 80km bicikla i 21km trčanja u austrijskom Saalfeldenu.

informacije o utrci ovdje

Prošlogodišnji pobjednik ove utrke je svjetski prvak u Ironmanu , Nijemac iz Munchena – Sultan Faris, koji je za www.3athlon.de
izjavio :
” Prekrasna trka, koja ima šansu da uđe u klasike. Staza u Saalfeldenu ima sve što poželi triatlonsko srce, a verzija za 2007. biti će još bolje organizirana i dopunjena oznakama kilometra kao i nešto sigurnijom biciklističkom stazom, sa koje su uklonjeni neki zavojiti dijelovi što će nekoga razveseliti, ali i ražalostiti one, koji će pokušati napasti moj rekord iz 2006. godine”

Start utrke je u subotu u 13:30 u sklopu festivala triatlona.

Uoči glavne trke održati će se dva manja triatlona za rekreativce, djecu i timove – sve u svrhu promocije ovoga prelijepoga sporta, koji objedinjuje plivanje, biciklizam i trčanje – tigrovi među sportovima!

Koliko je Austrija učinila na polju te promocije govori podatak da se većina triatlona, koji nerijetko prelaze 500 natjecatelja popuni već u tjednima prije samoga natjecanja.

Pored mene, koji ću nastupiti u Elite kategoriji na startu će se naći i ostali triatlonci iz Hrvatske, od kojih izdvajam moje višegodišnje prijatelje Keču Dalibora i Ivu Šego.

Za primijetiti je unazad desetak dana da je moj Blog dobio novi izgled, što je normalni proces koji prati mnoge internet stranice, koje idu u korak sa nikad uhvatljivim rastom web mogućnosti i interneta općenito.

Patrcevic.com zadržati će osnovnu strukturu, koja je obogaćena većim slikama i svakako će novi format nuditi više kvalitete u tekstu i informacijama (iako to najviše ovisi o mojem angažmanu i ažurnosti pisanja istih tekstova).

U posljednjim mjesecima dobivam mnoge mailove gdje ljudi (većinom i sami sportaši) iz Hrvatske, Slovenije, BiH te Srbije, hvale moj rad na webu, koji sam započeo na nagovor moga prijatelja Nikole, sa osnovnim ciljem da podijelim neka znanja sa prijateljima, kao i da dobijem neku povratnu informaciju.

Povezanost i izmjena informacija velika je inspiracija i stoga sam simbolično za naslovnicu ovome tekstu stavio jednu skupnu fotografiju iz 2003. god. sa triatlona u Varaždinu, koja će u samo par dana opet osvježiti pamćenja mnogih prisutnih na fotografiji.
Još neke namjere patrcevic.com u starom postu ovdje.

Dakako da sam, uključivši se u internet svijet dobio novi medijski prostor, koji nudim svojim sadašnjim i budućim sponzorima. Mnogi od njih su vrlo zadovoljni takvim načinom isticanja njihovih logototipa, dok neki ipak za sada ne vide veću korist od istoga.

Unatoč toj velikoj podijeljenosti u mišljenjima, svakako bih svim sportašima koji imalo ozbiljnije i trajnije misle djelovati u sportu, savjetovao slične korake i izradu vlastitog bloga, koji danas nije luksuz, a kamoli “šminka” već nužnost.

Trenutno poslovna Europa proživljava ljetnu “fjaku”, pa je u skladu sa tim i ažuriranost mojih stranica posrnula. Već su me prijatelji i otac upitali zašto ništa ne pišem….pa eto izvlačim se na ljetnu stanku, koja se u mojem radu ljeti možda najviše opaža na ovaj način, budući sam u treningu vrlo redovit te sam trenutno u fazi priprema (a to znači dobar rad), za drugi dio sezone, koji će (na hrvatskoj sceni) imati kulminaciju u Splitu 25.08 i na Mljetu 7.10.

I na kraju ukoliko i sami razmišljate da izradite svoj Blog preporučam svog web dizajnera, koji besprijekorno razumije kako treba izgledati sportski dizajn. Interesirajte se već danas na nikolatosic@gmail.com

Odgovor na pitanja sa fotografije (stavite strelicu miša na gornju fotku):

Državni prvaci Republike Hrvatske u Olimpijskom triatlonu:
1998 Ivan Vrdoljak (treći sa desna u gornjem redu)
1999, 2000, 2002, 2007 Dejan Patrčević (s desna između dva reda)
2003 Željko Bijuk ( u sredini u donjem redu)
2004 Mirko Tišljar (leži na dnu slike-odmara!)
2005 Zvonko Čubrić (prvi s lijeva u donjem redu)

Ovaj odgovor je naknadno ispravljen zahvaljujući cijenjenom komentaru=eto kako se u ovakvim situacijama isplati biti on-line! Internet je zakon.