Sportski pozdrav jednome pjesniku.
June 29th, 2007 by Dejan Patrcevic
Ako je Dragutin Tadijanović bio pravi maratonac, mnogi od nas neće izdržati ni polumaraton.
Potrebna nam je Power-love energetska pločica!
Tadijanović je znao da je ljubav ono što spaja rođenje i smrt.
Ljubav nam omogućava da budemo gospodari svoga vremena i da realno procjenimo svoje mogućnosti i prioritete.
Dio te ljubavi pjesnik je otkrio u svojim pjesmama.
Poznaješ li neku od njih?
Nadalje je njegov, za ljudska mjerila dugi život, velika inspiracija onima koji su krenuli putevima trajnog samoispitivanja i traženja izvora kreativnosti.
Njegov odlazak sa ovoga svijeta bio je na neki način rečeno; prije ili poslije nužan događaj da dovrši svoje djelo, u kojem je pokazao da se u duboku starost može zadržati mentalna bistrina koja, vjerujem, u njegovom slučaju nije samo bogom dana igra genetske lutrije i medicine.
Iako bi ironično mogao reći da se cijeli njegov književni Opus može svesti na jedan jedini CD, u duhovnom smislu njegov rad je beskrajno nedokučiv i najsuvremenijem super-računalu, koji na 1000 načina može reproducirati njegovu pisanu riječ bez i jednog odgovora na pitanje; što je u tome ljubav?
Zamislite predratnu godinu 1935. i njega kao 30godišnjaka kako hoda užurbano našim gradom. Bi li tada prepoznao jednog čovjeka, koji je cijelo vrijeme znao živjeti život na svoj način neopterećen najkompliciranijim političkim situacijama sredinom prošloga stoljeća, svjetskim sukobima ljudi, materijalističkim pristupom njegovih generacija?
Dva dana nakon što sam se ja rodio i bio začetnik Pampers generacije, ovaj je čovjek već obilježio svoj 70ti rođendan.
Te 1975. godine, Svijet je već dobrano zaronio u tehnicističko-materijalističko doba i za mnoge sam ja, za razliku od književnika Tadijanovića, bio budućnost, od koje se očekivalo da stvori bolji i ozbiljniji svijet - ovaj put ne u stihovima, već u stvarnosti.
Kada smo 25 godina kasnije svi skupa slavili ulazak u novi milenij, on je i dalje zadržao otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, koje predstavljaju sadašnjost, koja nam izmiče zbog naše opterećenosti budućnošću, materijalizmom, neusredotočenosti i raspršenosti.
Veći dio ljudi nije slijedio pjesnikova razmatranja, te smo od 1975. još više zakomplicirali naše međuljudske odnose sa sitnim pomacima ka humanijem životu ljudi.
Potrošačko društvo, koje je nametnulo neizbalansirani životni tempo, gdje je ne misliti o ničemu i ne raditi ništa osuđeno kao zgubidanstvo i besposličarenje, ipak, čini se- lagano popušta.
Možda se zbog toga, toliko sve više ljudi odlučuje za umjetnost, sport i glazbu, gdje se pojedinac mora dobro nositi sa ekstremima i gdje su plodovi rada manje izraženi u materiji i ostaju više na nivou ideja, misli, nota, stihova, slika ili sportskih rezultata.
Dokolica nije beskorisno vrijeme, u kojemu se ništa ne događa. Dokolica ne poznaje prije i poslije, staro i mlado. Ona je sve što je bez obzira na sve što imamo.
Tadijanović je to poznavao.
Stanite, opustite se, napunite baterije, razmislite i krenite dalje.
Hvala ti Pjesniče,
Dejan
