Renzo Piano, Prirodoslovni muzej u San Franciscu
September 27th, 2008, Dejan Patrcevic
U San Franciscu je upravo u toku Svečano otvorenje novog Prirodoslovnog muzeja, koji je projektirao g. Renzo Piano. Riječ je o posve neobičnoj kući, koja me istinski razveselila. Muzej ću uživo posjetiti u listopadu ove godine, umornih nogu, na povratku sa Svjetskog prvenstva.
Dojmilo me to što je Renzo prirodu i okoliš oko zgrade izjednačio sa čelikom, staklom i betonom. Ničemu nije dao prednost, a svatko je došao na svoje. Senzibilitet za topos, a potom i osjećajnost za živi svijet, sve je manje naglašen u svjetskoj arhitekturi. Arhitekti projektiraju zgrade koje su sve više njihovi spomenici. Ne udovoljava se uvijek ni ljudima, koji bi trebali boraviti u građevini, a kamoli da se razmišlja o nižim životnim oblicima poput biljaka i životinja. Tendencija u arhitekturi je danas nažalost: izvedite zgradu, a potom je ozelenite ukoliko imate još mjesta uz sva ona parkirna mjesta, koja su propisana Zakonom.
Zgrada završava sa zelenim krovom, koji je sve samo ne ono što su nas učili o zelenim krovovima. Ovaj krov je uistinu prava livada, sa svojim ekosistemom, koji je rođen sa zgradom i koji će se razvijati kako zgrada bude starila. Još dok zgrada nije bila dovršena, na ovoj livadi su se pojavile i prve gljive, koje su prvi pokazatelj da je ekosistem uspostavljen. Gljiva je tako postala prva nagrada za arhitekta.
Renzo Piano je svoj plan o “živom krovu” prije devet godina predstavio javnosti skicom i uspio je pronaći razumijevanje, što je dovelo do toga da možemo prošetati prvim uistinu živim krovom.
Priroda i život ne ostaju samo na krovu. Budući je ovo prirodoslovni muzej, morali su negdje postaviti i ostalu floru i faunu – naravno u unutrašnjosti. Bio je pravi izazov stvoriti jedan od najvećih akvarija na ovako seizmički aktivnom području kao što je San Francisco. U srcu muzeja se nalazi i tropska prašuma, koja je tek zasađena i koja će s vremenom postići punu visinu dvorane u kojoj je zasađena.
Do sada su prirodoslovni muzeji često bili koncipirani kao crne kutije, u kojima čovjek više ne bi znao što je lijevo, a što desno. Piano je pak napravio muzej, koji je potpuno providan – iz unutrašnjosti se vidi okolni park i udiše se zrak izvana. Arhitektu kreatoru je posebno bilo važno da muzej bude ekološki. I to mu je uspjelo – on slovi kao “najzelenija” zgrada na svijetu. U muzeju nema ventilatora, sve se provjetrava prirodnim putem, propuhom, koji nastaje kombinacijom valovitog krova i prozora. Na nadstrešnici je ugrađeno 60.000 solarnih stanica, koje istovremeno prave hlad.
Uistinu velik korak naprijed u težnji spajanja arhitekture i prirode, energetski efikasna arhitektura, koja bi trebala izdržati i nalet potresa, onakvog iz 1989.
Najavljuje se da će to zdanje dobiti krajem godine odlikovanje “LEED Platinum”, koje dodjeljuje organizacija Leadership in Energy and Environmentarl Design (LEED).” Prvo gljive, a potom i priznanje na papiru 
.
