Jučerašnji dan je bio prepun emocija.

Iako imam čak četiri takve pobjede iza sebe, uvijek je lijepo pobijediti na najprestižnijoj utrci HTS-a – Državnom prvenstvu u Olimpijskom triatlonu.

Prvi puta sam Prvak postao upravo na Jarunu 1999. godine uoči Svjetskih Vojnih igara u Zagrebu, kada je ukupni pobjednik bio moj prijatelj Velepec Uroš, koji je tada bio velika inspiracija svima nama u reprezentaciji.

Dva (tri?) Prvenstva sam izgubio od Čubrić Zvonka za manje od 30 sekundi, od kojih jedno kada sam imao pad sa bicikla.
Zanimljivo je kako sam prvi puta izgubio Prvenstvo baš 20-tak dana uoči mojega prvoga Svjetskoga kupa u Koreji, gdje sam napravio jedno od svojih najboljih rezultata – 23. mjesto i kada sam dobio i aktualnog Svjetskog prvaka u Olimpijskom triatlonu -Peter Robertsona.

Jučer sam na Jarunu pokušao popraviti rekord staze, koji sam napravio 2005. godine, koju pamtim po vrlo lošim potezima tadašnjeg Izbornika HTS-a, u danima uoči mog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Japanu.

Rekord nije trebao pasti samo radi novčanih razloga, već i radi same atraktivnosti utrke i medija koji su je podržali!

Ova pobjeda nije bila planirana i tako sam uoči starta znao da u nogama i rukama nemam formu, koja me unatoč, vjerujem boljim vremenskim prilikama od one 2005. (hladnija voda, manja vlaga i temperatura), može sa sigurnošću dovesti do novog rekorda staze.

Nadu sam tako polagao u vrlo brzi bicikl, na kojem ću pokušati organizirati grupu i maksimalno iskoristiti vožnju u zavjetrini.
Nažalost je u posljednji trenutak od starta utrke odustao slovenski vojni reprezentativac Seme Uroš, čija bi pomoć na biciklu skoro sigurno značila novi rekord staze na Jarunu, a hrvatski reprezentativac Lukina Matija u istome nije vidio nikakvoga interesa i tako je dodatnih 2000 kuna ostalo u blagajni organizatora, čiji jučerašnji trud oko postavljanja cijelog natjecanja svakako pozdravljam.

Posebno me dojmilo proglašenje, koje je konačno bilo u rangu koji pripada ovako velikom natjecanju, koje je okupilo i preko 200-tinjak natjecatelja – nije nedostajalo ni prekrasnih velikih buketa cvijeća, ni šampanjca, ni sponzorskih banera..ni emocija…sve na mjestu.

I tako je završio još jedan Zagrebački triatlon – Zagreb Open, za koji me vežu lijepe uspomene i dragi prijatelji, koji se uvijek iznova okupe sa ciljem promocije sportskog načina života i sportske rekreacije.

Velike zahvale mojim sponzorima, a posebno Xella-Porobeton HR. Zastupnik građevinske marke Ytong pomogao je u pridobivanju medija informiranja, koji će prenijeti događanja sa Jaruna.