Njegovo veličanstvo Kralj Krešimir

Ove sam se zime susreo sa velikim prijateljem iz djetinjstva, ljubiteljem ekstremnih sportova, poput BASE-a, Paragliding-a, Ground Lounching-a, Speedflying-a i Swooping-a, koji se još ranih 90-tih zaposlio na plovećem cruiseru i uputio put Novog kontinenta. Danas, 14 godina poslije, kroz sate našega druženja u sauni, saznajem njegovu zanimljivu priču, gdje sa proračunatim rizikom razmišlja o životu, o usponima i padovima, o sigurnosti i strahu, o imati ili biti. Priča je to, kojoj nisam mogao odoliti, a da je ne podijelim sa vama.

I love me Video

Add to My Profile | More Videos

Dejan: kako bi se ukratko predstavio ljudima, koji te ne poznaju?

Krešo: ekscentričan, entuzijasta, ovisnik o adrenalinu, poduzetnik i osoba, koja živi svaki dan kao da je zadnji. Istovremeno sam vrlo svjestan zdravog načina života, budući ne znam kada će taj zadnji dan biti. Koliko god to neobično zvučalo, nadam se da neću napustiti ovaj planet čekajući da umrem od prirodnih bolesti.

Dejan: Zašto si napustio Hrvatsku?

Krešo: 1994. godine radio sam za Vjesnik i Sportske Novosti kao fotoreporter. U jednom trenutku sam shvatio da bi mi cijeli život mogao proći snimanjem nogometnih utakmica (nogomet ne mogu smisliti) ili snimanjem političara i glazbenika u ono vrijeme. Jednostavno sam htio više od života, a Hrvatska je za mene u tom smislu postala premalena.
Okidač je bio događaj, kada je foto-ekipa iz Reuters Press-a krenula na Mt. Everest, a njima su se pridružili i neki od reportera Večernjeg, a moj list si nije mogao “priuštiti takav trošak” te sam ostao sjediti u uredu. Odmah idući dan sam saznao za jednu agenciju, koja zapošljava ljude na luksuznim prekooceanskim cruiserima i tražili su iskusne fotografe i u tome sam vidio svoju priliku.

Dejan: Ameriku si iskusio i kao poduzetnik i kao sportaš. Možeš li nam za početak u kratko reći svoje iskustvo u poduzetništvu?

Krešo: U prvih godinu-dvije moga boravka u SAD-u, bilo mi je jako teško no na to sam se mentalno pripremio i kriza nije dugo trajala.
2002. godine sam prvi puta osnovao korporaciju pod imenom “Kralj Studios Inc.” i započeo sa Interior Designom i proizvodnjom vitraja (stained glass panels) kao unikatnog dizajna po projektu, koji sam sam stvarao. Posao se proširio na izradu staklenih pločica te na proizvodnju drvenih podova (Old World) sa linijom nazvanom “Bella Serra”. Ovi uspjesi su mi omogućili otvoriti nova vrata i osnivanje druge kompanije, koju sam nazvao “Kralj Hardwood Flooring”. U tom trenutku sam imao 36 zaposlenih, uključujući 4 poslovođe. Eto, tako ti je to bilo.

Dejan:Zvuči kao idealan početak američkog sna. Kako si balansirao između tvoga sporta i obaveza na poslu?

Krešo: Loše, velika potražnja mojih proizvoda na tržištu SAD-a diktirala je tempo, koji moji zaposlenici i ja osobno nismo mogli pratiti, a kompaniju u to vrijeme više nisam želio širiti. Znam da ovo posljednje, sa stajališta i razmišljanja hrvatskoga poduzetnika, izgleda smiješno. Kako bih pronašao neko rješenje, odlučio sam čak organizirati grupni vikend za moje zaposlene, u cilju jačanja timske suradnje, koja je trebala razjasniti smjernice kompanije za budućnost . Pogađate, odveo sam ih na skok iz aviona i iako je sve ispalo jako dobro i cool - problem se ipak nije riješio:)
Poslije sam ipak pokušavao proširiti proizvodnju no to je donosilo dodatne obaveze. Postao sam iscrpljen i počeo sve češće vikendima koristiti adrenelin skokove kao način relaksacije i bježanja od svakodnevnih poslovnih problema.
Nije mi trebalo dugo da shvatim, da mi samo vikendi nisu dovoljni da živim svoj san te sam se počeo baviti Skydiving-om i u toku radnoga tjedna, a time sam sve više izbivao iz ureda. Bez moje prisutnosti u korporaciji, problemi su se još više umnožili i tada sam rekao - dosta i odlučio raspustiti Kompaniju i otići profesionano u svijet proračunatog rizika.
I sada, kada razmišljam, mislim da je bilo nemoguće balansirati posao sa tim totalno drugim svijetom, djelovati odgovorno prema mojim zaposlenima, suradnicima i općenito poslovnome svijetu, koji nije znao kako prihvatiti poslovnog partnera, za kojega nisu sigurni da li će doskočiti na sastanak ili… ono najgore… da li će ikad više doći:).

Dejan: Odakle tolika strast za letenjem?

Krešo: Ima jedna poslovica; ako si u brodu - ne plivaš, a ako si u avionu - ne letiš. Letenje je postala strast, kada sam iskusio slobodan pad i ekstremne padobrane kao (Xtreme VX, Icarus).

Dejan:Za Hrvatsku ne moramo ni razmatrati no može li se u USA živjeti od sportova poput Base i Ground Lounching-a?

Krešo: Pa moguće je, samo treba biti snalažljiv. Amerika je velika zemlja i od svega možete dobro živjeti, ako znate to prodati. Ja radim kombinaciju podučavanja Ground Lounchinga i kaskaderskih snimanja za Base. Najbolja je zarada u Skydiving-u, kao instruktor ili snimatelj slobodnih padova (Freefall). Ako si jedan od najboljih, kao što si to ti u triatlonu, zarade na Swooping natjecanjima mogu dostići i do $120 000 i uz malo podrške od sponzora, može se, čak i u rastrošnoj Americi, dobro živjeti.
U Americi, u odnosu na Hrvatsku, je lakše postići uspjeh, koji za mene znači živjeti život kakav uistinu voliš. U Hrvatskoj se o base jumpingu ponešto zna, ponajviše zahvaljujući nekolicini entuzijasta, zaljubljenika u padobranstvo. Jedan od njih je Robert Pečnik, čovjek koji je cijenjen u svijetu mnogo više nego u Hrvatskoj.

Dejan: Da li postoji primarni sport kojim se baviš? Da li postoji Federacija i prvenstva? Na koji se način boduje skok?

Krešo: Da, primarno se bavim Skydiving-om, jer je to još uvijek najpoznatiji sport u padobranstvu, koji se vodi pod USPA (United States Parachute Association). Meni najdraža disciplina je Swooping, koji se boduje prema propisima WPST (World Pro Swooping Tour). Ima više kategorija, po čemu se vrši bodovanje, kao npr. daljina, brzina prolaza kroz vrata, slobodan stil i preciznost.
Sve od navedenog ima opet svoj način bodovanja…mogao bi pisati stranice…a mislim i da nije interesantno.

Dejan: Pretpostavljem da je rizično biti takav sportaš no kao triatlonac znam da se treningom može znatno smanjiti rizik od mogućih povreda, kao npr. usvajanjem tehnika i koncentracijom. Kakvo je tvoje iskustvo?

Krešo: Pa za razliku od npr. triatlona, gdje bicikl možete čak trenirati i u zatvorenoj prostoriji, mi ne možemo simulirati letenje drukčije nego da ga skačemo. Svaki skok naravno donosi svoj rizik. Uglavnom se igramo granicama mogućeg i pogreške su vrlo često nedozvoljene. Tamo vani nas uvijek čeka gravitacija i ona radi svoje, bio ti spreman ili ne. Kod brzine od preko 120 km/h svaki dio sekunde je dragocijen. Stalno moramo biti koncentrirani, jer se vremenski uvjeti u zraku znaju mijenjati te se možda kao ni u jednom sportu treba znati prilagoditi situaciji i brzo reagirati kako se ne bi ozlijedili.
Sve bi to bilo puno lakše, kada bi imali uvjete da na svakom treningu ili skoku imamo prilike slijetati iznad vodenih površina, no to naravno nije moguće. I najmekša zemlja je kod male brzine tvrda. Swooping mi još nazivamo “Feemer” što znači nadkoljenica - ona se najčešće lomi. Ja sam do sada imao samo jednu ozljedu i to ove godine, ali je bila grda - ozljeda kralježnice na 4 mjesta, ozljeda trtice i zdjelice, hrpetina masnica i lakša povreda glave.

Dejan: Što je bio uzrok toj ozljedi?

Krešo: Dogodilo se to zbog nagle promjene vjetra, na koji nisam računao. Događa se i dobrima, ali zanimljivo da oni najbolji nikada nisu napravili takve pogreške ili bar ne znam da su napravili.

Dejan: Snimljeno?

Krešo: Je, al nije za javnost, nije čak ni za tebe:)

Dejan: Dakle ova posljednja ozljeda te udaljila sa terena no dovela te nazad u Domovinu…sa kakvim planovima za dalje?

Krešo: Da, ova ozljeda me zasigurno maknula sa terena, odnosno iz zraka:), no nakon 13 godina izbivanja sam došao nazad u Hrvatsku, gdje sam došao da napravim oporavak i gdje će me to sve znatno manje koštati nego u USA - još uvijek sam ekonomičan. Osnovni plan za sljedeću godinu je da se vratim u prvobitno stanje, da potpuno oporavim, a to planiram oko ljeta. Sa natjecanjima bi opet započeo tek 2009. U planu imam prvenstveno se posvetiti Swoopingu i želim sudjelovati na Royal Gorge ekstremnim BASE igrama u Coloradu.
No najprije slijedi rehabilitacija u jednim od toplica hrvatskoga Zagorja:)

Dejan: Ne mogu, a da te ne pitam kako je izgledao tvoj prvi kontakt sa Hrvatskom, nakon svih tih godina, koje si proveo u USA?

Krešo: Noćna mora, nakon dugog iscrpljujućeg leta iz San Francisca do Zagreba, sa slomljenim kostima, na zagrebačkom aerodromu Pleso me dočekala pravosudna policija, koja me odmah uhitila. Razlog je izbjegavanje služenja vojne obaveze. Sve je to još za razumjeti, ali zanimljivo je kako su mi uredno produljivali putovnicu na Hrvatskim konzulatima u USA, a u Hrvatskoj su me dočekali kao terorista. Proveo sam 10 dana u Istražnom zatvoru u Remetincu, bez terapije za bolove ili su mi po koji puta dali Andol. Zatim su me prevezli ipak u Draškovićevu na Traumatologiju, gdje sam dobio jedno od mojih prvih liječenja. U Draškovićevoj sam imao 24 sata dnevno pratnju policajca, koji su me čak lisicama vezali za krevet. Pošto smo bili na drugom katu, a ja sam bio skoro nepokretan i u protezi za ozljeđenu kralješnicu upitao sam ih da li je to stvarno neophodno. Odgovor je bio; mi znamo da si ti skakač i padobranac pa šta je tebi skočiti sa drugog kata….:) ??? I sada se jos uvijek vodi postupak protiv mene i moram se javljati na sud svaki prvi ponedjeljak u mjesecu. Eto to ti je moj prvi susret sa Hrvatskom, nakon 14 godina u USA.

Dejan: Vratio si se zapravo u Samobor. Kakvog si ga doživio sada?

Krešo: Samobor je bio i ostal lijep gradić, kakvoga ne možete pronaći na cijelom Američkom kontinentu. Izgradilo se puno, jednostavno nisam prepoznao svoje staro susjedstvo. Iako se se izgradili svi ti shoping centri i uredio se centar, čini mi se da je glavna infrastruktura ostala slična ili čak još lošija nego je bila. Smatram da je sramota da takav gradić nema svoj bazen i atletsku stazu sa tartanom i da je prvi susret putnika, koji dolazi autobusom, onaj kolodvor prepun dima od cigareta. Za pohvaliti je poduzetne Samoborce, poput našega kolege iz osnovnjaka - Vanje, koji je otvorio prvi pravi Wellness centar u Samoboru. On je jako dobro opisao Samobor kao - spavaonicu, a ja bih još dodao i korupciju u gradu, koja je nažalost i moja opća slika cijele Hrvatske.

Dejan: Vratimo se u nebu. Koji su ti oni najveći planovi?

Krešo: Kao što sam rekao želim se posvetiti Swoopingu i želim sudjelovati na Royal Gorge ekstremnim BASE igrama u Coloradu, što je samo po sebi veliko. Što se tiče onih ekstremnih stvari…. imam u planu za 2009. Ground Lounch Mt Everest expediciju i svakako želim skočiti sa hemisfere pomoću balona za meteorološka istraživanja, što znači oko 20 minuta slobodnog pada sa rubova Zemljine atmosfere, gdje vladaju ekstremne hladnoće od oko minus 120 stupnjeva. Za taj projekt moram još naći sponzore, koji bi imali interesa, po mojim prvim proračunima, pokriti trošak od 1.5 miliuna US$..

Dejan: Koje si ciljeve do sada ostvario? Kakve si rezultate postigao?

Krešo: Skydiving licenca A,B,C,D&PRO Rating(Akrobacije i demonstracije). Trener sam za paragliding P2,P3,P4, Ground Launching GL1 (speed flying) i za BASE jumping. Kvalificirao sam se za US prvenstvo CPC (Canopy Piloting Championship) no nisam se natjecao radi nesreće.
Za mene nikada rezultati kao natjecateljski nisu bili važni, jer ne volim pravila. Najviše volim izvoditi gluparije, koje su na granici mogućeg, a što je često na granici legalnog i kao takvo ne može biti prihvaćeno od nijednoga sistema.

Dejan: Koliko je danas padobran siguran?

Krešo: Završio sam tečaj za izradu padobrana i radio na projektu Ground Lounch padobrana. Danas za sebe dizajniram i stvaram, stoga sa sigurnošću mogu reći da su svi padobrani sigurni - samo treba odabrati padobran s obzirom na razinu iskustva i mogućnosti pilota da ga savlada.

Dejan: Kaži nam neke cijene padobrana i početničkog tečaja.

Krešo: Cijena vrhunskog PRO padobrana košta izmedu 5-9 tisuća $. Sport poput Swooping-a svakako nije za početnika i izrazito je skup i ako se netko njime hoće baviti treba za početak odvojiti 3 godine prije nego i započne natjecanja i barem 300 000 $ za opremu i skokove. Sad vidiš zašto su Sponzori važni u našem sportu. Osnovni padobranski tečaj je oko 1200 $ i ne uključuje opremu, koju možete rentati već od 80 US $ za jedan skok.

Dejan: Opiši nam što se zbiva u tvojoj glavi kad skočiš….da li se fokusiraš na detalj ili promatraš krajolik? Pokušaj dočarati taj dojam nama, koji nismo imali priliku ili hrabrosti da barem jednom isprobamo slobodan pad.

Krešo: Krajolik me više - manje ne interesira osim kad sam na slijetanju. Prije skoka vizualiziram tehniku skoka i u glavi prođem osnove od slaganja padobrana do izvanrednih situacija. U trenutku kada skočim osjećam da sam doma, slobodan kao ptica. Osjećaj je neopisiv za one, koji nisu probali.

Dejan: Kako bi sportaš poput tebe opisao strah?

Krešo: Ima više vrsti straha. Ali bilo koji strah, čak i onaj najveći, je samo moja reakcija, koja me motivira. Tako je to kod mene.

Dejan: Što je po tebi ekstreman sport? Da li osiguranje pokriva tvoje skokove i spusteve od eventualnih posljedica?

Krešo: Ja mislim da je i spust u skijanju ekstreman pa ipak ih pokrivaju sva moguća osiguranja. Moj sport dozvoljava još manje pogrešaka. Za mene je sport ekstreman ako vrijedi pravilo da možes poginuti ili se ozbiljno povrijediti, ukoliko ne obaviš sve kako treba - proračunati rizik. Jos nisam našao Osiguranje, koje bi me pokrivalo.

Dejan: Gdje možemo pogledati na webu neke tvoje skokove i slike?

Krešo: http://www.myspace.com/ramairpirates je moja stranica pod nazivom Crazy Croat.

Dejan: Što želiš poručiti ljudima u Hrvatskoj prije nego što opet napustiš domovinu. Nekako me to podsjeća na one rečenice: za kraj prekinite vezu:(

Krešo: Budite sigurni u sebe. Ako niste sigurni u sebe jedna od stvari, koje vas u tome sprečavaju su vaši strahovi, a njih ćete se riješiti tako da se sa njima suočite. Budite stoga poduzetni i možda vas to dovede poput mene do spektakularnih trenutaka ……i svakako ne zaboravite to snimiti na video:)

This entry was posted on Thursday, December 27th, 2007 at 2:36 pm and is filed under Ground Lounching, Swooping, padobran, padobranstvo, Paragliding, BASE, intervju, Dejan Patrčević, samobor, kralj krešimir, triatlon. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.