Sitne ozljede, koje nam ukazuju na nivo usredotočenosti u treningu.

Krajem prošloga tjedna sam na prvom kilometru trčanja udario desnim dlanom ruke u metalnu ogradu na potezu ceste kojom redovito protrčim. Ozljeda tkiva, koja je pritom nastala je nakon pranja i zaustavljenja krvarenja vidljiva na gornjoj slici. Prošao sam tim dijelom staze za trčanje stotinu puta u zadnjih nekoliko mjeseci no sve to nije bilo dovoljno iskustva da me trenutak nepažnje dovede u bolnu situaciju te prekida planiranog treninga.

Svi smo odovorni za svoje djelovanje. Nekoliko dana prije ovog ozljeđivanja ruke sam udario desni taban na okretu u bazenu (čuo se veliki buum i ahhh u mojoj glavi). Sličnu pogrešku na bazenu sam već napravio 2-3 puta u karijeri. Ipak ništa slično ovoj zadnjoj povredi .

Još je bolnije iskustvo kad izvrnemo gležanj na stopalima. Poznata bol? Povreda gležnja usred izvrtanja stopala mi se na treningu desila vjerojatno 2-3x u blagoj varijanti no kod ove posljednje pojave me uvijek inspirira pomisao na uzrok, krivom prizemljivanju noge, pogotovo kad uzmemo u obzir na beskonačno iskustvo u hodanju i trčanju, koje imamo kao ljudi. Nije to samo “šit hepens” pojava. Neki se na ovakav način ozljeđuju puno, neki jako malo, a neki gotovo nikada. Što je uzrok tome? Koncentracija?

Ovakve ozljede, ako ih uopće možemo nazvati sportskim, su prema određenoj psihologiji odraz samokažnjavanja. Teško nam je, pa mozak odvlačimo od realnosti i povlačimo se u svoj svijet ne bi li nam se trening prešaltao “po rutini” i brže prošao. Sigurno da akumulirani umor u sportaša može potencirati ovakve pojave.

Sportaši prijavljuju svakakve metode. Triatlonac Čubrić Zvonko npr. kaže da ponekad uopće ne želi gledati na vrijeme provedeno u treniningu kako se nebi živcirao:). Neki stavljaju muziku na uši, neki u glavi debatiraju u svađi sa svojim trenerima-mučiteljima, neki broje okrete na bazenu i korake u trčanju:)). No bilo koju metodu zabave odabrali moramo biti svjesni da našem tijelu ne pomaže, a u nekim situacijama mu može i odmoći.