I vrag mi neda mira, jer ću opet komentirati pri tematici vezanoj uz vrhunske sportaše, medije i javnost. Nisam ljubitelj niti jednoga grupnog sporta, pa tako niti rukometa, ali odmarajući uz mali ekran bio sam informiran o napretku naše rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu i zapazio prilično značajan uspjeh – srebrnu medalju na Europskom.

I sve bi to samo prošlo tu večer pored mene, da mi nije pred sam kraj prvenstva upala u uho izjava jednog reprezentativca (oprostite mi, neznam mu ime). Postavili su mu pitanje tipa zašto su Hrvati toliko ranjavani na ovom prvenstvu (mislim da su Nijemci to komentirali); odgovor je bio da mi Hrvati igramo sa srcem, da su oni igrali za Domovinu, da to drugi ne mogu shvatiti i da ovo nije posao, jer u Hrvatskoj njih tek čeka posao, od ovoga se ne živi……u gro planu kamerman zumira ona dva, ionako predimenzionirana flastera, zatim se kamera vraća u studio, a ondje komentator nastavlja; “nemamo što više za dodati (tužnim tonom), momak je najbolje opisao kraj jednog ovakvog događaja…(na kraju se vrte reklame sponzora, koje koštaju nekoliko desetaka tisuća kuna)”

Naravno se, iz gornjeg primjera, opet nazire problem definiranja vrhunskoga sporta i osnovnih njegovih ciljeva. U medijima se najčešće gledateljima (a to je vrlo velika većina sportski neaktivnih građana) servira sport kao neko izuzetno zanimanje te mu se često u okvirima reprezentacije dodaje «polusveti» karakter. Takvo razmišljanje je postalo općeprihvaćeno. Još nekako mogu shvatiti ideju da se Hrvatski Olimpijski Odbor predstavlja kao krovna institucija sporta u Hrvata i da se potom neki sportaši tretiraju po principu staroga vojno-obveznog sistema, ali da na kraju i sami sportaši na sebe gledaju kao na neke mučenike, misionare ili konzulate – to mi je neprihvatljivo. Pitam se tko to danas, kada svi znamo da je sport postao profesija kao i svaka druga, izlazi sa onim prijedlozima da neki sportaši dobivaju doživotne beneficirane mirovine. Tko to igra na sve ili ništa, ako naši ponajbolji rukometaši uz sve ove uspjehe, sponzore i medijsku potporu odlaze doma da zarađuju novac?

Tko se i zašto mora opravdavati za drugo mjesto? Tko kaže da svi pamtimo samo pobjednike? Iako većina mase uvijek zapamti one prve, unutar grupe postoje pojedinci, koji pamte i one «gubitnike» – tko je izgubio Oskara, tko je bio nominiran i slično. No grupa je jača od pojedinaca i lakše se manipulira te se na kraju od nje jedino i ima financijske koristi. Mediji iz toga razloga ciljano potiču emocije i nerijetko igraju na sve ili ništa. Za nas sportaše je jako bitno dali je zlato ili srebro, ali samo ako se radi o našem sportu dok bi za sve vas ostale važnije trebalo biti način, na koji se borimo i gubimo. Ako možete prihvatiti ovakva razmišljanja onda možete uistinu razumjeti smisao nekih ideja poput Ironmana, Maratona ili Olimpizma. Iz sličnih razloga razmišljam da su danas sportaši uistinu jedini duboko iskreni navijači, koji u medijima nažalost nemaju dovoljno hrabrosti da objave svoja svarna razmišljanja.
Na kraju, tko želi raskinuti ugovor sa sponzorima ili biti izbačen iz reprezentacije?