Županijski tjednik Šibensko-kninske županije objavio je intervju, u kojem sam imao priliku da na dvije stranice sportskog dijela novina predstavim triatlon i Ironman. Vjerujem da je mnogim Šibenčanima nakon mojeg televizijskog gostovanja na TV Šibenik, ovo jedini kontakt sa ovim sportom u gradu. Kao i uvijek novinara je najviše zanimalo zašto bi netko odabrao tako zahtijevan sport i da li se od njega može živjeti u Hrvatskoj. Može!

Interesantno je kad pomislim koliko mnogo građana naše zemlje uopće na vjeruje u život od sporta i za sport. Po mojoj osobnoj procjeni jedan od 10 nas će razumjeti da netko želi biti profesionalni sportaš, a na 1000 jedan će to pokušati i biti. Kao što ga malo prakticiramo tako mu malo pridajemo i važnost. Danas kada je zanimanje stvar zarađivanja i kada mnogi ne mogu zamisliti život bez materijalnih stvari, za sportove poput atletike, biciklizma i triatlona, koji po prirodi zahtijevaju mnogo rada i odricanja, u Hrvatskoj gotovo da nema mjesta. Ja vjerujem da se iza svega toga krije nedovoljno upornosti i nedostatak strpljivosti.

U Šibeniku ljudi ne koriste bicikl kao prijevozno sredstvo. Teško da možete vidjeti bicikl usred dana na rivi. Kažu da je previše brda. Nista bolja situacija nije ni u cijeloj Damaciji. U takvom slučaju ovdje ne treba očekivati razumijevanje biciklizma kao sporta (svaka čast iznimkama! Ima dobrih klubova ovdje uokolo, koji već godinama muku muče sa našim mentalitetom).

Na bazenu je situacija ponešto bolja, jer neki građani upisuju svoju djecu u dobi od 4-7 godina u plivačke škole. No i bazen ne prolazi tako lako. U razgovoru sa jednim od trenera doznajem problematiku, koju imaju sa “preodgojem” tata i mama. Roditelji imaju problema sa jutarnjim dizanjem kako bi svoju djecu u pravo vrijeme doveli na jutarnji trening, kojeg drže za nezgodni termin. Često odustaju od ovakvog fizičkog razvoja svojeg djeteta mnogo prije nego dijete uopće postane svjesno vode i svih beneficija, koje dobiva krećući se u takvom mediju.

No kad izađe sunce i zatopli, skoro svi izađemo na terase kafića i restorana. Za kavu i piće biti će uvijek vremena, a za takvo uživanje možemo ustati i debelo po izlazu sunca. Kada mimo netko prodžogira nađe se uvijek netko koga to i silno nasmije. Ta tko je vidio još trčati u krizno doba recesije. Bilo bi zanimljivo probati džogirati Tkalčićevom ulicom u Špici. Baš me zanimaju reakcije. Ako netko ima tih iskustava, neka slobodno komentira.