Jedna od definicija ludila je činiti iste stvari svaki dan, a očekivati pomak. Ako je ovo zaista istina, u našem drušvu je sve prepuno luđaka, ljudi koji se ne usude probati nešto novo. Ne govorimo pri tome o nekom novom jelu ili piću, novom restoranu u gradu ili novoj kinodvorani već o puno hrabrijim poduhvatima.

Ako mislite da ste upali u poluludilo najbolja terapija su polulude ideje.

Evo jedne od njih.

Promjena mjesta življenja je dobra pomisao, nova prilika za početak.

Ako nemate novaca, a živite u gradu, razmislite da se iz njega iselite. U malim sredinama vam čak neće trebati ni auto, pa će bicikl znatno pojeftiniti i pojednostavniti vaš život…zamislite svijet bez naplate parkinga ili još bolje, bez traženja istih

Ako ste tvrdokorni ljubitelj urbanog života, znači da obožavate društveni život, kazališta, koncerte, obrazujete se, posjećujete izložbe i javne skupove. Zaista vam zavidim na tome, ali mislim da vas nema mnogo takvih.

Da li zaista mi koji radimo i živimo u velikim gradovima imamo više novaca od onih u malim sredinama i živimo li kvalitetnije od njih? Jeste li se ikada to upitali?

Strah od provincijske sredine tjera nas da se uklopimo u ubrzan gradski život. Koliko samo često čujem da je to nužnost, prisila ili preduvjet egzistencije.

U tom preživljavanju valjda postajemo imuni na smog, prometni kaos, buku i zombizam (budnost nakon sutona). S vremenom postajemo čak i ovisni o tim štetnim faktorima gradova.

Fuj, reći ću na kraju. Najgore je što danas i male sredine poprimaju negativne utjecaje gradskoga života. Čujem da netko kaže: umjesto gospode imamo malograđanstvo, a umjesto seljaka najamne radnike i nezaposlene.