Smatram da ekološka kriza proizlazi upravo zbog naše, sve učestalije, iskvarenosti profesija, koje teže zgrtanju materijalnog i potiču na trošenje. Posljedica svega je otuđenost od prirode; i od one u nama i od ove oko nas.
Jučer je obilježen Dan planete Zemlje. Iako je to bio sasvim običan radni dan, dio sam vremena, proveden u treningu, posvetio razmišljanju o mnogim stvarima, koje su prigodno vezane uz tako veliki dan.
Nema sumnje, čovjek je ekološki superiorno uspješan naspram ostalih živih bića na Zemlji. Gotovo da nema kuta na Zemlji, koji nismo nastanili, a naša biomasa mjeri se u milijardama. Dovoljno je da nas je nekoliko stotina miliona ekološki devijantno, pa da u slijedećih stotinu godina ovu Planetu dovedemo do njenog kraja; kraj koji sigurno neće biti za nas ljude, već kraj prelijepe Zemlje kakvu danas poznajemo.
Kao sportaš gotovo pola dana provedem trčeći ili biciklirajući u otvorenom prostoru. Mislim da je boravak na svježem zraku u neurbanom krajoliku vrlo važan za osvješćivanje onoga što nas okružuje.
Priroda se doživljava kad, u tišini imate izravni kontakt sa njome, kad možete namirisati, čuti, osjetiti toplinu sunca i hladnoću proljetne kiše. Upravo je to neposredno doživljavanje razlog zašto triatlonsku profesiju smatram jednom od najljepših sportskih profesija.
Dan planete Zemlje svakako je i dan svih živih bića na zemlji, pa i čovjeka.
Jučer sam na radiju i televiziji načuo mnoge dobre razgovore na temu ekologije i ekološki održivog razvoja. Dojmilo me se gostovanje Dražena Šimleše, predsjednika civilne udruge, koja se bavi pitanjima ekologije. Bilo je govora kako mi Hrvati proizvodimo 60 000 tona elektroničkoga otpada godišnje, kako je polovina našeg otpada u domaćinstvu biološki razgradiva, a mi ga miješamo sa raznim nerazgradivim nusproduktima potrošačkoga društva, o građanskim inicijativama…
Posebno je za istaknuti da postoje brojevi telefona, na koji možete prijaviti svaku nepravilnost spram prirode u mjestu gdje živite. Reagirajte odmah! Ja sam npr. vidio na otoku Hvaru kako krivolovci hvataju ptice pjevice na preletu kroz našu zemlju sa ljepilima i zatim ih trpaju u kaveze za prodaju. E, da mi je tada bio ovaj broj.
BROJEVI TELEFONA
0800444110
062123446
I među sportašima ima ekološki neosvješćenih osoba, ali oni barem imaju šansu više da izrastu u bolje. Sport je poput umjetnosti i glazbe pravi melem za odgoj naše mladosti. Ti naizgled potpuno različiti pojmovi imaju puno više zajedničkog nego što se to govori ili misli u javnosti.
Ne pokušavam izjednačavati sportaše i glazbenike, već želim naglasiti kako različiti putevi služe istome cilju – za prepoznavanje istinske prirode u sebi. Gotovo svaka profesija na ovome svijetu ima nešto od ta tri elementa i njihovim buđenjem u nama povećavamo šanse za našu ljepšu budućnost.
biciklizam je odlicno sredstvo za stopit se sa prirodom, samo daleko od automobilske guzve.. Rano ujutro na nekih 3-5 m udaljenosti nadlijecu me vrane, veliko crveno sunce pozdravlja. Nocu cesto susrecem sove, sismise, jezeve, divlje patke zapricane, zec trazi drustvo. Vise puta sam sreo i lisicu, i to na Jarunu u onoj mracnoj sumi uz nasip i ne znam tko je bio vise zbunjen. Raznorazni mirisi, od svjeze pokosene trave do bilja u cvatu, jos ako se posreci lagana proljetna kisica uz miris isparavanja sa ceste i najdrazi mi zvuk guma na vodi. Inace najljepsa mi je voznja po mraku, tad sve poprimi neku dozu misticnosti. Zivim na 12 katu nebodera uz samo raskrizje Horvacanske i Selske i doslovce mi se gadi stalna buka i smrad, pa sam zbog toga nocu najaktivniji kad sve utihne, a danju svega par km od sebe nalazim mir u prirodi, na svojem bike-u.. U posljednje vrijeme vjetar je neizostavni pratioc na putu pa voznje lice na jedrenje al neka bar imam morski osjecaj. Jedne sam noci sanjao voznju na Jarunu a uz mene su trcali razigrani vukovi “mora da sam popio previse magnezija” prije spavanja.. Pozdrav
Hvala ti sto si samnom podjelio svoj doživljaj prirode na tvojim treninzima. I takva zapažanje dio su onoga što triatlonac Borko Prvan naziva “sportski entuzijazam”. Poznajem mnoge vrhunske sportaše, čak i profesionalce koji prijavljuju slična razmišljanja koje bi neki koji nemaju takav sezibilitet protumačili kao promatranje nebitnih stvari u treningu. Još mogu i razmijeti određeni automatizam ponavljanja u profesionalnih sportaša koji dovodi u nekim periodima pretreniranosti do otupljenosti na vanjske faktore ali nikako ne razumijem takva postupanja u ljudi koji se sportski rekreiraju. Štoviše u takvoj radnoj populaciji u pravilu primiječujem kako trening percipiraju kao nužnost a onda je i za razumijeti ovisnost o muzici i radiju čak i za vrijeme takvih slobodnih aktivnosti. U skladu sa takvim razmišljanjem ne moramo se pitati zašto npr u arhitektonskom uredu gdje radi moja djevojka se stalno sluša radio i muzika. Ako ja nešto intelektualno radim onda tražim atmosferu koja me motivira a to je mirnoća moga uma a ako idem trčati onda ću oslušivati svoj puls i disanje, možda i poput tebe neku zapričanu divlju patku:)