Nalazim se u trećem mikrociklusu, u koji sam uveo jednu novost u mojim treninzima – brzo hodanje po planini.

Ispočetka sam sumnjao da ću se moći dovoljno opteretiti hodajući, budući sam želio ciljati pulsnu zonu od 110-140 otkucaja. Nisam imao problema. Za dionicu centar Samobor – Dom na Oštrcu (preko Palačnika i Velikoga Dola), sa povratkom mi je trebalo 2h:45min uz prosječni puls 115. Duga trčanja u ovo vrijeme radim od nekih 1:30h sa prosječnim pulsom od 135, stoga je ovo niskoaerobno hodanje uistinu ostalo niskointenzivno i vjerujem da sam jedan od rijetkih sportaša (a jedini triatlonac u Hrvatskoj skoro sigurno) koji radim i na tim opterećenjima.
U 10-godišnjem iskustvu sam naučio da je najvažnije dobro napraviti aerobnu bazu, koja mi omogućava da se kasnije anaerobno opteretim bez rizika za povrede i bolesti. Ovakav trening brzog hodanja doduše zahtijeva više vremena od trčanja no u zimsko vrijeme, kada mi uvjeti ne dopuštaju kvalitetan biciklistički trening, vremena ima dovoljno i svakako bi preporučio ovakvo gibanje rekreativcima i profesionalcima – zabavno je, lijepo, efektno, a nije tlaka ni ponijeti koju kameru sa sobom:)