Aerobni trening i osjećaji

Kako misliš da možeš uhvatiti mačku sa slike? Aerobni trening u sportovima izdržljivosti od iznimne je važnosti. Ljudski organizam je napravljen tako da izdrži vrlo dugotrajna niskointenzivna opterećenja.

Naši preci su morali dnevno satima hodati ili lagano džogirati ne bi li održali našu vrstu - tako se to odvijalo nekoliko stotina tisuća godina i geni su to zapamtili kao važnu informaciju, koju neki od nas preko sporta, svojom voljom, mogu iznova prenijeti u sadašnjost. Anaerobni sportovi nam, prema tom razmišljanju, nisu toliko prirođeni. Vrhunskih 10 sekundi na 100m u trčanju je dovoljno da uhvatite kakvoga zeca ili srnu na prepad, ali 2h na 42 km ili 12-satno kontinuirano trčanje, vrlo je respektabilno vrijeme u kretanju među živim vrstama na Planeti.

Upravo se nalazim na kraju prvog mikrociklusa, koji je kao i puno njih, koji slijede, izrazito aeroban. Sada je vrijeme kada se moram kontrolirati, kako bih svoj trening obavio na zadanim opterećenjima. Poznajem mnoge prijatelje trkače, koji mi govore kako im je u ovo vrijeme dosadno trčati sporo i da takvo trčanje doživljavaju napornije i stresnije nego dinamično. Mislim da je tome tako, prvenstveno zbog toga što nemaju dovoljno iskustva, pa zaboravljaju na neka pravila poput onog - bolje započeti puno pre-sporo nego malo pre-brzo. Ono što vrijedi za rekreativce vrijedi i za profesionalce - svi moramo imati kontrolu nad sobom i dopustiti tijelu da se postepeno navikne na određene brzine u treningu.
Preporučujem da u ovo vrijeme izbjegavate nošenje muzike sa sobom na trčanje, a umjesto toga ponesete pulsmetar i trčeći promatrate svoje disanje i uspoređujete ga sa onim što vidite na monitoru vašega sata. Muzika može biti pomoć za neke dane, ali nikako pravilo jer našu pažnju odvlači od našega tijela.
Kada pišem o slušanju svoga tijela, onda ne mislim na ono tipa - kad zaboli ću usporiti, a kad se dobro osjećam onda ću potegnuti. Slušanje svoga tijela podrazumijeva stalno usklađivanje, da ne kažem planiranje, naših ciljeva sa mogućnostima i osjećajima. To radi prvenstveno vaš Um, a puno može biti od koristi i dobar trener. Osjećaji nas često varaju, pogotovo u prvih 20-tak minuta aerobnog treninga, kada se u našem tijelu dešavaju razni procesi prije nego se “mašina” zagrije i uistinu proradi. Vrlo su rijetki sportaši, koji se u potpunosti (ali su najčešće to utrenirali) pouzdaju u osjećaje svojega tijela. Natascha Badmann, jedna od najboljih svjetskih triatlonki, u pravilu trenira bez pulsmetra, a čak i tamo gdje bi joj pomogao (npr. na utrci) ga izbjegava - vrlo jedinstven primjer.
Ja se pokušavam u prvih 2 mjeseca treninga usredotočiti na disanje i izvođenje tehnike dok mi je srčani ritam tek unaprijed zadan orijentir i to gornjom, a ne donjom granicom. Zapamtite, kad radite neku vježbu na niskim intenzitetima, tada se najlakše možete koncentrirati na tehniku. Kako trening i mikrociklus sa mjesecima odmiče i napreduje, biti će sve teže napraviti takve osnove iz bazičnoga dijela.
Ne razmatrajući vaše trenutne aerobne mogućnosti predlažem Vam uz gornje razmatranje i slijedeće:

-nabavite pulsmetar
-savjetujte se sa nekim iskusnim u aerobnom treningu i pokušajte odrediti vašu aerobnu zonu (angažirajte trenera!)
-budite uporni i ne zaboravite da je aeroban trenig vrlo zdrav i gotovo jedini, koji možete održavati do duboko u starost.

This entry was posted on Saturday, December 1st, 2007 at 8:59 am and is filed under aerobika, pulsmetar, aerobni trening, trening, trčanje, triatlon. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.